Ljuta na sebe zašto se ne organiziram malo ranije kad idem na koncert nego uvijek u zaleđu... ispred mene najglavatiji čovjek u dvorani... visok pa još kovrčav... ajd ' dobro... mogu se nervirati ili zamišljati lik muževnog koščatog muškarca s afro frizurom... krene koncert a sambogzna kol ' ko gitaristi jazz nagnuća mogu biti dosadni s onim solažama... beskrajni instrumentali, monolozi gdje oni prebiru po finim strunama svoje duše... a mene uhvatilo spavanje, cijeli dan nisam okanula... srećom je zadnji red... naslonim glavu na zid, zatvorim oči... lijepo odmorim jedno sat - dva... meditacija, nisam zapravo zaspala, pa nisam seljo... napeta u strahu da se brada ne opusti, pajebote ipak sam ja dama... onda krene blues rock, uhhh, volim to... dinamična glazba, ne moš ' ostat ' u mjestu... mi zadnji red spontano ustanemo i cup cup, hopsamo s glazbenicima, po prirodi ove glazbe... ovi ispred nas, privezani za stolice zavidno gledaju preko ramena dok nasjedećki pljeskaju rukama u ritmu... eto kako je dobro biti ležeran u životu...