U svakom slučaju, i ovaj blog je trebao biti samo pričanje moje priče i čekanje kraja uknjižbe, bez očekivanja nekakvih novih, posebno spektakularnih iznenađenja... uostalom, zar nismo sve bitno već odradili... zar nismo dobili sudsko pravomoćno rješenje, koje bi trebalo biti kraj kraja, točka, zakon... rješenje koje bi sud, koji ga je i donio, trebao po svojoj službenoj dužnosti samo provesti u djelo... a nisu nam rekli da je to rješenje samo mrtvo slovo na papiru... nisu nam rekli da ga slobodno možemo upotrijebiti u slučaju nestašice wc-papira... nisu nam rekli da ga godinama nećemo moći oživotvoriti... a što je još najgore, nisu nam rekli da nam ni ' ko ne garantira i dobivanje sve te imovine, koja u rješenju stoji... nisu nam rekli ništa... ali zar bi trebalo očekivati da netko nakon toliko godina može zakočiti, zaustaviti, ili osporavati pravomoćno sudsko rješenje... a izgleda da može... i opet se osjećam kao da sam na samom početku, i opet se vrtim u krug, i ne znam gdje sam... godinama štošta nisam mogla zamisliti da je moguće, a događalo se, godinama sam lutala kroz mrak pravosudnih katakombi, kao u najluđim noćnim morama, i kad sam mislila da vidim svjetlo na izlazu, ponovo sam se izgubila u njihovim crnim pljesnivim hodnicima... i godinama mi drže zavezane ruke, i ne popuštaju krvnički stisak, nego stežu još jače, jer kako uopće objasniti da sud u devet godina (ne) rada, ne da nije otpetljao naše vlasničke grope, nego je uzrokovao da se još više zapetljaju... istina, zapetljale su ih smrti, koje su nam se izdogađale u međuvremenu, ali to je tako, ljudi nažalost umiru, al ' da je sud bio brži i učinkovitiji, problema ne bi ni bilo... zapetljalo ih je, dakle, vrijeme, jer vrijeme koje nezaustavljivo teče, je naš najveći neprijatelj, a mi smo jedini koji plaćamo nemjerljivo visoku cijenu takvog (ne) rada, za koji nitko nikad nije odgovarao, a toliko je ljudskih tragedija prouzročio...