Nakon jos po kojeg prskanja, pracakanja, pljuskanja, vrpoljenja i pravljenja grimasa gledajuci u izobliceno-konveksnu facu na slavini (ko ono kad se pogledas u zlicu, a ono podbuhlo cudoviste te pogleda natrag), odsucem se na kopno na kojem se obavezno jos zenski izvazem (ispulim neku vagetinu koja tezi ko pola mene), polako stajuci na nju da je ne bi strefio kakav pretezinski udar (polako sa lijevom nogom, pa onda desnom, polako, polako, usput drzeci se za bilo sto sto mi je pri ruci, kao, ne tezim bas toliko, ali istina kad-tad ispliva na povrsinu ko lose utopljen les).