Gledala sam ljude kako gledaju u njih i sprječavala sam se da ne počnem vrištati od smijeha.

humorom sam se čupala van i smijeh za stolom je jedino što je zaustavilo moj poriv da počnem vrištati... ali ne... to nije sve.. ne ne.. uz sve to što u tom trenu radim ili ne radim, ja u glavi paralelno vrtim taj sasvim drugi film.. gdje si dajem oduška i ponašam se u skladu s trenutnom navalom adrenalina (zasto je tako prokleto zgodan????? aaaaaaaaaaaa) i bijesa... prouzročen bizarnim koincidencijama koje su nas dovele baš tu, u isto vrijeme.... sa baš ovim ljudima i ovim mesnim fijaskom.... mrzim slučajnosti... mrzim.. u tom drugom svemiru već se vidim kako vrištim iz petnih zila.... odvrištim svoje... podvučem sve sa jednim sočnim.. o jebem te živote.. kojim želim (nadasve patetično) naglasiti nepravednost kojom se svemir, priroda, bog, sudbina, prostorno vremenski kontinuum i fotoni, bezočno poigravaju mojim životom i pri tome je svejedno.... svemu i svima... osim meni koja u tom malom odsječku vremena i prostora proživljavam kalvariju u malom... gledam tu drugu, mozda i inteligentniju, sebe kako se ustaje, demonstrativno odlaže svoju salvetu i sasvim polako i odmjereno napušta cijeli kadar.... skoro je ispratih sa očajnim pogledom prema vratima... ona ja koja je ostala... uspjela je bezočno izignorirati cijelo ljudsko biće od kojih 180 cm... čiju je toplinu i miris osjećala skroz jasno.... čija je ruka bila 10 cm od njene... njihova su se koljena skoro dodirivala... cijelo to vrijeme, nije ga ni pogledala...

Prije nego počnem vrištati ili se žalostiti duboko udahnem i svjesna sam da 16,5 mmol nema veze sa ne savršenstvom.

Bilo bi nezgodno da u crkvi počnem vrištati: " Strah me je " i da, umjesto njih, budem u središtu pozornosti.

Mislim nije da se sada bojim ono da počnem vrištati i to, kao što se normalni ljudi boje mraka ili pauka pa kad vide vriše, nego jednostavno uvijek pomislim svašta kad vidim čovjeka u odijelu.

I kad vidim one skroz sitne leptiriće, koji su mnogima slatki, ja počnem vrištati ko budala i pokušavam ga udaljiti od sebe na sve moguće načine.

Zato jer imam osjećaj da jednom dok počnem vrištati da neću stati barem mjesec dana ako ne i dulje.

Jedva sam se suzdržala da ne počnem vrištati.

Ali ipak sam ustala... tek toliko da mi drugi nemaju što prigovarati... u sobu kao da je bomba pala... istina da se nitko nije sjetio ni jednu stvar pospremiti već tjednima... a danas mi se zbilja, ali zbilja ne ide na posao... mislim, ne da mi se inače ide, ali danas zaista... počela sam učiti za fax, ali čim se sjetim svog života, učenja, posla... dođe mi da sjednem na pod i počnem vrištati... nemam nade za ništa..

Neki dan, sam se nagnula na prozor, i malo manji takav pauk mi se počeo se skoro penjat po ruci, i počnem vrištati, i trčati uokolo.