Protegnuh se lagano u postelji od lišća i poželjeh glasno dobar dan.

Kriste, oprosti što poželjeh da nisi na tom križu.

To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati kristal i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete ljudskih zločestoća splet.

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima.

No ja poželjeh otići još dalje u vrijeme prije vremena.

Poželjeh zadržati taj trenutak, zaustaviti vrijeme, zauvjek ostati u snu.

Odrastajući potražih istinu u literaturi i poželjeh ući u čudesni svijet o kojem nam je pisao James Joyce u svojim djelima, prošetati stopama Leopolda Blooma, stvoriti svoju epopeju svakodnevice, ostati vjerna sama sebi i pronaći Itaku zelenu i uistinu je znati živjeti.

Poželjeh postati ona i kao dobroćudni virus proširiti tu zarazu svijetom.

Poželjeh ljubav uzdignuti do savršenstva, pretvoriti je u vječno čuđenje i znatiželju, u vječnu žeđ za kapljicama vode sa Kastalskog izvora skrivenog podno Parnasa na onom, tajnom ogrnutom, mjestu koje je Pitagora nazvao pupkom svijeta.

Eto poželjeh si dobre snove i ukleh se

Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti.

Osjetih žeđ, poželjeh vodu sa izvora.

Poželjeh da zagrljaj potraje do vječnosti i evo Eos, boginja svitanja kuca na moj prozor i ja sam sretna.

Poželjeh te dodirnuti, neočekivano i trag ti sačuvati pod noktima i krvlju zapečatiti osjećaj boli na rubu vremena, onkraj Svemira.

Poučena poezijom misli koje su se pri svakoj našoj radionici umnožavale i postajale energija koja me je nosila dublje u san, ja poželjeh uistinu vidjeti trenutak.

Kažem poželjeh sudjelovati, a sada sjedim za računalom i pokušavam sjećanja, na osjećanje osjećaja iz tog vremena, pretvoriti u priču o mojoj duši koja je jedno vrijeme izgubljena lutala tim svijetom i živjela iluziju o sjedinjenju znanja, vjerovanja i ljubavi.

Poželjeh malo rijetke i bolje zdrave hrane, te odoh u trgovinu i kupih malo teži čekić od kilogram i pol.

Poželjeh i opet biti jednostavan i lagan ko dim.

Poželjeh da i naš vozač zaustavi autobus, da malo popričamo sa povratnicima o životu u Bratuncu, Glogovoj, Konjević Polju i drugim podrinjskim mjestima.

S velikom ljubavlju i strahopoštovanjem prema mučenicima, te gorčinom prema zločincu, koji se nikada nije pokajao, poželjeh poljubiti to sveto tlo, natopljeno nevinom krvlju i vapajima, koje svijet nije htio čuti...

Dvadeset pet godina kasnije se sjetih onog davnog dugog ljeta i poželjeh u zagrljaju mog bezimenog pjesnika, u ime one davne noći i jutra punog tuđe ljubavi, u kolovozu posjetiti zlatni Prag.

Poželjeh da ta čudesna zemlja ljubavi, vjerovanja i znanja ne postane arena u kojoj se gladiatori međusobno ubijaju riječima, a publika kliče i uživa.

Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.

Nešto je dječje zatitralo u meni i poželjeh primiti kutiju i još jednom pogledati.

U drevnim heksametrima spoznah snagu besmrtnost bezuvjetne ljubavi, prođoh kroz Ovidijeve Metamorfoze, zaronih u rijeku Mnemozine i poželjeh povratak u koljevku početka.

Nakon Dubrovnika, okolnih otoka i drugih lijepih mjesta na našem plavom Jadranu poželjeh poći u našu kuću, u Živogošće.

Nakon Dubrovnika, okolnih otoka i drugih lijepih mjesta na našem plavom Jadranu poželjeh poći u našu kuću, u Živogošće.

Sa mlađom sestrom se družih podosta dugo, i ne poželjeh drugu.

Zavijali su vukovi oko njenog srca činilo joj se da životu nema spasa poželjeh joj dau zagrljaju pisca, čudesnom istinom njegova glasa njena duša nove snove vrca.

Poželjeh neku ' neočekivanu divotu ' u pretposljednjem postu i eto na Već dva dana za redom lijepo je i sunčano u ovom gradu u kotlini.