Pisao sam i o djeci poginulih hrvatskih vojnika koja su bila odvedena (od strane partizana) i pobijena na obroncima zagrebačke gore.Radilo se o djeci od 7 do 14 godina.To su užasi koje normalna osoba ne može ni zamisliti.Najtužnije od svega da nikada niti jedan takav partizanski zločin nije procesuiran (bilo je pokušaja s Boljkovcem) koji je nažalost otišao u zastaru.Zanimljivi su i pokušaji opravdavanja takvih zločina od bivšeg predsjednika Stipe Mesića koji je \ " mudro \ " ustvrdio za Ustaške zločine: Zločini su bili takvi da je osveta bila neizbježna.Time pokušava abolirati masakr nevinih civila i unovačenih maloljetnika pred kraj rata.O tome ne želi govoriti niti sadašnji predsjednik Josipović.On uvijek iskoristi priliku naglasiti (na raznim partizanskim komemoracijama) kako oni koji pokušavaju falsificirati povijest neće proci.Mislim da ga najbolje demantiraju upravo neoznačena masovna stratišta Hrvata i to nakon završetka 2. sv. rata.Pa u Jazovci su pobacani RANJENICI iz Vinogradske bolnice kao i s Rebra.

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Interijerom na žalost dominiraju neuredno pobacani kablovi

Iza Podsuseda pomaljali su se zagorski bregi, hižice i crkvice pobacani na brdima, tek iznikle visibabe, jaglaci i šafrani uočeni uz prugu.

I baš kao što su pisci, čija je inicijativa " Pravo na profesiju " predmet ovog priloga, napokon shvatili da nitko drugi bez intervencije njih samih neće samoinicijativno brinuti njihovu brigu, da to neće dočekati od administracije ovog ili onog ministarstva, red je i da nakladnici (i knjižari) shvate da se niti oni ne mogu za svoje interese izboriti pobacani svi skupa u istu vreću na kojoj piše " Zajednica nakladnika i knjižara ".

Kondomi su bili pobacani po podu, a plahte na krevetima prljave.

Licio je na pozornicu, a oko njega su bili pobacani razni jastuci.

Uskoro je ogromna komadina bukve izvučena van i postavljena za klupicu, kraći komadi pobacani dalje od jame da ne bi kome padalo na pamet da ih frkne unutra, a mi smo se uputili na zasluženu hladnu pivu.

Potom su hodočasnici zapalili svijeće u kapelici Svih svetih pored 57 metara duboke jame u koju su pobacani ubijeni tijekom 2. svjetskog rata.

Kako bi se vi osjecali da su svi vasi ratni suborci idrugovi pobijeni kao najgore zvijeri i u masovne jame pobacani?

Nečija tijela visjela su s stropa, odrezane glave i dijelovi tijela bili su pobacani posvuda.

U krugu od 50 - ak metara gdje su se nalazila ova vozila pobacani su i kontejneri lokalnog komunalnog poduzeća te žardinjere sa cvijećem ispred nekadašnjeg restorana Primošten, inače u vlasništvu domicilne hotelske kuće.

Prema kazivanjima Koče Popovića koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio od 3.000 - 5.000 zarobljeniku koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu.

ama ne samo da vam treba smanjiti plaće, nego ih treba prepoloviti dodjite u karlovac u nedjelju ujutro i pogledajte na što grad liči kontejneri pobacani po ulicama, žardinjere sa cvijećem takodjer, isćupani oluci sa zgrada..... da ne nabrajam dalje....... subotu na nedjelju se kroz korzo, nazorovu, pothodnik, sarajevsku ne da spavat od galame a naša policija???? ne čuju ništa iz onih akustično izoliranih octavia al aj što ne čuju, ni ne vide ništa parkira tko gdje stigne, ali oni to ne vide jer kupuju pećene kestene i gablec u gradskoj pekari nek štrajkaju, jer ionako ne rade apsolutno ništa

Od tih 40 ubijenih za 9 se još nije otkrilo gdje su pobacani.

Jer, da podsjetim radosne, među srebreničkim žrtvama bilo je i pet stotina djece, mnogi od tih dječaka ubijeni su izravno metkom u zatiljak, svi zajedno pobacani u jame ili u Drinu, da ih voda odnese, da im i kosti zauvijek nestanu.

Za početak, hrvatski knjiški ceh napokon bi se morao organizirati, nakladnici (i knjižari) moraju shvatiti da se ne mogu za svoje interese izboriti pobacani svi skupa u istu vreću, jer nije isti interes jednog Algoritma, Profila, Školske knjige... i nakladnika poput Disputa, Hrvatske sveučilišne naklade, Antibarbarusa, Šarenog dućana, Naklade Bošković, Naše djece i dr. A kao što niti tzv. veliki nisu homogeni između sebe, isti je slučaj i s onima manjima od njih, i to je sasvim prirodno.

Već su osam dana zatvorene u ovoj prostoriji, ustajalog zraka, bez namještaja: samo su madraci pobacani po podu i na njima leže i iščekuju... što?

Zakoračila sam u neobičnu sobu, čistu.. da nigdje paučine, samo bijeli zidovi i mnoštvo svile i neiskorištenih niti koji su pobacani po sobi.. Amy je hodala prema prozoru, tad je uzela zeleni lančić i...... lice mi je bilo blijedo, usne suhe, srce je lupalo ko ludo.. zaprepaštena sam samo buljila u njezine obraze i plave oči iz kojih joj je niz lice sklizila krv..

Njihov vlak je na povratku zaustavljen oko 18 kilometara nadomak Drvara gdje su pobijeni na najokrutniji način i pobacani u jamu Golubnjača.

Toliko priče i pompe, a kad se svjetla pogasiše, preostalo smeće i ostaci popratnih rekvizita u obliku metara i metara najlona ostaše izgužvani i pobacani oko igrališta i nikom ništa

Isto je i sa masovnim grobnicama (u koje su ti ljudi pobacani kao otpadno meso), kojima je bio cilj sakriti velikosrpski zločin nad Hrvatima.

Prema Moravčekovim riječima, knjiga " Krik iz fojbe " već je izazvala niz kontraverzi, već zbog same činjenice da se radi o prvoj knjizi na tu temu nakon više desetljeća od nemilih događaja, kada su u kraške jame Istre pobacani fašisti i njihove pristaše, uglavnom Talijani.

Ta činjenica da jedan diktator i krvnik dobije tolika odlikovanja trebala bi, po mišljenju D. Š. duboko ganuti sve one koji su. vezanih ruku i nogu, poubijani i pobacani u jame diljem Hrvatske i Slovenije.

U okolnim jamama, u široj zoni smatra se da je pogubljeno i pokopano oko 800 vojnika i civila ", kaže ministar, koji ne razlikuje pokope ljudi od ljudi koji su pobacani u jame kao trupci.

Kako, međutim, shvatiti prostor u slici, odnosno sve ono što nije prikaz letjelice najrazličitije oblike u harmoničnom, oku ugodnu odnosu, koji su pobacani po jednoličnim, u većini slučajeva, monokromnim ljubičastim, modrim, žutim ili narančastim podlogama.

Nije li ISTINA da Jazovka postoji i da su u nju pobacani ranjenici zagrebačkih bolnica?

Predsjednik sukreira vanjsku politiku (prepuna jugoslavenskih kadrova), na čelu je HV, koja je prepuna mladih i neiskusnih kadrova, ali sa pažljivo pozicioniranim isključivo kadrovima iz jna, dok su ljudi koji dobiše DR, skoro svi pobacani van.

Samardžićevi susjedi bezlična su družba iz nekakvog neambicioznog sitcoma Srpske televizije i prava je sramota što su glumice poput Milene Dravić, Seke Sabljić i Radmile Živković morale statirati u takvim ulogama. Ledina traje jedva 85 minuta, a da se film još suvislije kratilo (i pobacani su besmisleni romantični prizori dvoje protagonista u predratnom Dubrovniku), ne bi trajao ni sat vremena.

Nisu bili ni u kutiji, niti u nekoj košari, bili su doslovno pobacani po travi i grmlju