Tvrdoglavi mamlaz Mine ga svaka nada u popravak jer vidi da pred sobom ima tvrdoglavog mamlaza koji nije došao da razgovara, nego da porazi, da šokira, umišljenog modernista koji slijedi jedino svoju potrebu da doživi nešto hazardno, ili trijumf ili poraz; jer pred sobom vidi literarni lik koji je do te mjere pounutrio figuru autoritarnog oca da je prvo htio postati svećenik, zatim oficir, da bi na kraju postao doktorand bečkog sveučilišta; sad se taj bešćutni 24 - godišnjak zgraža nad metiljavim karakterom poznanika koji mlati nemilu lovu u Trećem svijetu i koji se žali da više ne može gledati kako ljudi svakotjedno umiru jer ne postoje ni elementarne mjere zaštite na radu stvari treba prihvatiti takvima kakve jesu, kaže student, svijet ne čeka; nasuprot predavaču njemu sjedi netko, dakle, koga smrt Kineza ne užasava, ali se grozi nad time što mu zemljaci, bliži, dalji, nemaju hrabrosti za brak; netko tko je na Sarrazinovoj strani Europe, tko se poziva na sociologa Norberta Bolza, koji pak legitimira desničarske istupe pod egidom slobode mišljenja i slobode govora, koji ima petlje rečenog Sarrazina braniti dok ga zaluđena masa vješa na galge, one iste pod kojima firu firu, firula žvegli nezadovoljna mladež poluinteligenata koji čekaju svoju konzervativnu revoluciju na čiji se spomen student polaskano osmjehuje; pred sobom vidi mladu osobu koja je do srži zakržljali realpolitičar i realpsihologičar, emocionalni paraplegičar ukočen od pete do glave glave koja radi bez srca, radi u prazno, koja govori samo da bi je svi u kafiću čuli, glave koja postavlja pitanja samo podrugivanja radi, glave koja ide sama sobom kroza zid; koja ističe da voli operu samo zato da tu izjavu može ilustrirati pričom kako je potegnula sve do Leipziga da bi čula famoznu Wagnerovu Rienzi Hitlerovo omiljeno djelo koje zbog zabrane nije izvođeno sve donedavno; koja tvrdi da se želi aktivirati i učiniti nešto (kao i ova glava predavača, tako da se opet slažu), ali koja to hoće tako što bi dijelila žito od kukolja; koja bi pušače stavila pod veliko stakleno zvono, kako kaže, da se tamo međusobno podave; glava pred kojom se predavač srami jer joj je dopustio previše prostora na seminaru, ne znajući kakav je zapravo taj student koji je nosi, i što misli iza kulisa; nad čijim se izjavama želudac grči a oči šire od nevjerice, kao što su se svima širile kad se na seminaru glasno zamislio nad Andrićevom Rajkom Radaković, koja je očevu samrtnu molbu da preuzme brigu o majci i obiteljskom novcu tako rigidno shvatila da je postala sušičava lihvarica, i zaključio da je ona, koja je na kraju skončala sama i zaboravljena, ipak bila mudra i oprezna gospodarica svojih financija i da joj se zbog pronicljivosti i oštrog nosa za financije čitatelj samo diviti može; i takve misli on klasificira pod misao za koju svijet još nije spreman, misao koju garant razvija u krilu neke opskurne bratovštine, jer ovakva samouvjerenost ne dolazi iz njega jedinog nego i iz svih onih koji za njim stoje; iz nekog Burschenschafta koji se od ovdašnjih kvazinacista i nacionalista razlikuje u tome što potonji svoja trkeljanja uglavnom mogu objesiti mačku o rep, nemajući ni stvarnu moć ni novac ni instituciju, jer su impotentni kepeci, nedovoljno jake volje da išta sustavno ubiju i dokrajče, kepeci koji se kolju odokativno, bez precizne industrije ubijanja, koje rakija ushićuje, a zakon ne stiže, ali koji su samo koljači i ništa više, koji nemaju ideje, nego tek kopije ideja ovakvih poput ovog doktoranda, smjelog, dobro umreženog i opasnog, ideje onih koji imaju tradicije, zaklade, Landsere i Burschenschaftenballove, na kojima se skuplja plava krv cijele Europe, i plava krv odbjegla prije nekoliko desetljeća po dalekim Amerikama, koji drže multinacionalne koncerne, čija imena svijetle s krovova, BMW, i kuljaju iz podova i eskalatora, Thyssen Krupp, i dijele stipendije, Familie Quandt i ostale nakaze, koje nam čuče za leđima, padaju po nama i varaju nas i navikavaju nas polagano na slične misli za koje svijet još nije spreman; takav misaoni sklop pozitivno reagira na seminarsku konstataciju da teorija od 90 - ih naovamo pokušava politički osnažiti subjekt jer ga je poststrukturalizam rasuo (ali ne tvoj subjekt, ne takav kakav si ti, pomišlja predavač); ta njegova plavo-crno-smeđa tintara sva izgara za osnaživanjem; on je već napumpao mišice, spreman je za penjanje na tron; prije predavačeva seminara nije pravo ni znao što je postmoderna, a sad je već želi razapeti, kao i Heidegger na početku stoljeća (koji je također htio biti jezuitski svećenik), podržati političku reviziju moderne u smjeru autentične vjere i autentične zajednice; takav jedan pokvareno je odsjedio semestar u tuđem taboru, samo da bi neprijatelja upoznao iznutra, tako da sada može reći da je prozreo ljevicu, jer i sam je jedan semestar bio njezinim dijelom, kao što iz one Lenjinove knjižice od nekoć izvlači legitimitet da odbaci svaku lijevu misao, svaku ideju jednakosti i slobode, koju je još u najranijoj dobi nadišao; takav jedan glorificira uznemirujuću estetiku Nea Raucha, a Marinkovićevu novelu Samotni život tvoj odbacuje kao rastrzanu, besmislenu i bezvrijednu a to zato jer nije u stanju u njoj prepoznati i njemu samom svojstven sadizam i mazohizam, i otkud on dolazi, jer si ne dopušta uvid u samog sebe, pa čak ni preko teksta, ma čak ni preko Andrića koji svojim jednostavnim narativom odgovara njegovu banalnom mišljenju; zato, zaključuje predavač, svaku njegovu riječ valja preduhitriti i isto tako cinično i ironično otkloniti s visine, kao što to Marinković čini, i to tako da to drugi vide, a da sam toga nije svjestan.