Tito, kao svemoćni vladar druge Jugoslavije, uglavnom je govorio što je narod želio čuti, a njegove želje, koje se nikada nisu podudarale sa željama naroda, zbog kojih se narod i bunio, u (ne) djelo su provodili njegovi poslušnici, da bi on bio popularan, a oni ono što su uglavnom i bili potrošna roba, od Milovana Đilasa do Leke Rankovića.