Žalosna priča čiji je protagonist Dragan Vasiljković alias Daniel Snedden alias Kapetan Dragan dobila je još jedno poglavlje, odnosno dramski podzaplet kojim je hrvatskoj javnosti dodatno utrljana sol u ranu.

Ilirova pak motivacija nije dovoljno uvjerljivo postavljena, prebrzo se mijenja, a podzaplet s narkoticima jednostavnije nije dovoljno pažljivo integriran u koncepciju lika.

Kao nekakav podzaplet u tu se priču upliće i Zagreb, s južne strane Save vjerojatno silno navijaju protiv Cibone, ma koliko to politički nekorektno zvučalo, jer po pravilima ABA lige u njoj ne mogu sudjelovati tri kluba iz istog grada.

No ako se ovaj izmišljeni podzaplet donekle i može opravdati potrebom da se na mala vrata u film uvuče Jackie Chan kako onda objasniti promjenu lika Phileasa Fogga koji je od odmjerenog Londonskog gentlmana naprasno postao trknuto britansko izumiteljsko spadalo, trapavo izvedeni amalgam izvornog lika i vizionarskog lika samog pisca.

Zanimljivo je da u filmu imamo podzaplet s uspješnim ocem i sinom koji ga pokušava dostići i ući u show-business.

Tu dolazimo do zanimljive situacije jer su Eastwoodovu scenaristu Nicku Schenku nažalost ipak trebali demonizirani Drugi kako bi gledateljima priču učinio dostatno zanimljivom, premda taj podzaplet u intimnu dimenziju filma unosi mnogo širu društvenu problematiku etičkih bandi za koju redatelj nije imao dovoljno snage, pa u konačnici nije niti znao što učiniti s njom, osim da je iskoristi za postizanje klimaksa filma.

Međutim, povoljnijim dojmovima o cjelini dobrano smetaju zapostavljeni i razmjerno klišeizirani sporedni likovi te površan podzaplet o« lošim »vampirima.

Iako je spomenuti podzaplet sasvim predvidljiv jer je gledatelju odmah jasno kako King neće naposljetku prodati zemlju, redatelj se na taj način osvrće na američki hiperkapitalizam i uniformizaciju te betonizaciju otočja.

Naime, iako u dijaloškim partijama između aktera uspijevaju postići živost, cijeli podzaplet, koji rezultira tragičnim ishodom, trebalo je scenaristički preraditi i izmijeniti jer djeluje odveć trivijalno, odnosno prenapadno i drastično te priziva melodramatske akcente koji nepotrebno opterećuju film.

Kao nekakav podzaplet u tu se priču upliće i Zagreb, s južne strane Save vjerojatno silno navijaju protiv Cibone, ma koliko to politički nekorektno zvučalo, jer po pravilima ABA lige u njoj ne mogu sudjelovati tri kluba iz istog grada.

Ironiju na stranu, glumci znaju koristiti tijela i Vila je zapravo najbolja kad ostavlja po strani tanku pričicu i melankoliju jednog Akija Kaurismakija, s čijim film Le Havre (2011.), osim mjesta zbivanja, dijeli podzaplet koji uključuje tamopute imigrante.

U nedostatke se mogu ubrojiti činjenice da je, slično prvom dijelu, i ovdje nerazrađen i zapravo suvišan krimi-podzaplet s pretjerano ekscentričnim negativcima, da se povremeno poseže za pretjerano prizemnim duhovitostima i nepotrebnim vulgarnostima, a zgodna cameo-rola Mikea Tysona ni u ovom slučaju nije dovoljno osmišljena ni iskorištena.

U posljednjoj trećini filma Babluani ponovno priziva u pomoć policiju, onu koja se sporadično javljala u prvoj trećini i na koju je gledatelj već zaboravio, premda razmatrani podzaplet uistinu ne vodi nikamo te predstavlja najobičniji dramaturški višak, da bi sve završilo krajnje nemotiviranom završnicom u kojoj je autor očito želio naglasiti sveopći egzistencijalni apsurd.

Naposljetku, završni dio trilogije, smješten na Divlji zapad 1885., vrlo zgodno prikazuje dolazak zapadne civilizacije u Kaliforniju, a zbivanja obogaćuje romantični podzaplet u kojem Martyjev partner u putovanju kroz vrijeme, Doc Brown (Christopher Lloyd), nalazi ljubav svoga života, učiteljicu Claru (Mary Steenburgen). Budućnost nije zapisana, ona je onakva kakvom je sami napravimo, kaže na kraju Doc Brown, sugestivno zaokružujući priču; trilogiji Roberta Zemeckisa i Boba Galea budućnost ipak već jest zapisana, s osiguranim mjestom među klasicima američke kinematografije 20. stoljeća.

Pokušaj kompenzacije tog nedostatka komični je podzaplet temeljen na etničkoj pripadnosti koji se proteže kroz čitav zadnji dio filma. America is for business, France is for love. rečenica je koju je redatelj odlučio naglasiti na kraju filma, no čini se ipak kako je francuska ljubav prema filmu ipak platila danak proboju na američko tržište.

S druge strane, podzaplet s predsjednikovim čuvarima i tjelohraniteljima sasvim je suvišan te ga karakterizira nepotrebno podizanje napestosti koje je valjda autoru ostalo u krvi još od vremena njegovih predsjedničkih trilerskih zapleta (Neograničena moć).

Stoga je prava šteta da film nije ostao na smjernici propitivanja Brooksa i vlastite mu savjesti i izbacio policijski podzaplet.

Jedna od glavnih vrlina filma Pennovo je diskretno povećavanje emotivnog naboja priče, pogotovo u smirenosti s kojom uvodi i izlaže ključni podzaplet s konobaricom Lori (Robin Wright Penn) i njezinom kćerkicom, koja potpuno odgovara tipu djevojčica koje manijak odabire kao svoje žrtve.

Uz nedostatak zbivanja, jer se sve svodi na elaboriranje Bellinih emotivnih stanja i njeno potencijalno zaljubljivanje u Jacoba, te pretjerano eksploatiranje razgolićenih muških torza, što jasno govori kome je film namijenjen, među ozbiljnije probleme svojevrsne vampirske inačice« Romea i Julije »spadaju posve zapostavljeni i klišeizirani sporedni likovi te opet površan i prekasno uveden podzaplet o« lošim »vampirima.

Drugom činu filma, spuštenom na tlo, napose manjka dinamike - Almodovar usporava radnju mrsi podzaplet s glumcem iz sapunica zarobljenim u avionu (Guillermo Toledo) i njegovim dvjema ljubavnicama slomljena srca (Blanca Suarez, Paz Vega).

Ovako on djeluje podosta razvodnjeno, a podzaplet koji uključuje odnos kolodvorskog redara i Huga djeluje pomalo predvidljivo jer je od početka jasno kako ih u završnici filma čeka svojevrsna konfrontacija koja će odlučiti o junakovoj sudbini.

Nakon izbora glavnog glumca ostatak castinga išao je bez problema premda je mahom bila riječ o velikim glumačkim imenima poput Anthony Hopkinsa u ulozi Aleksandrova generala Ptolomeja, Angeline Jolie u roli Aleksandrove majke Olimpije, Vala Kilmera kao Aleksandrova oca Filipa ili pak Jareda Leta u zahtjevnoj ulozi Aleksandrova ljubavnika Hefesta (osvajačeva homoseksualna romansa sa svojim ponajboljim generalom čini vrlo važan podzaplet čitavog filma).

Nažalost, izuzetno traljavo zamišljen i proveden podzaplet o nekakvim kriminalcima koje naši junaci moraju razotkriti i uhvatiti, tek je vrlo neuvjerljiv i šlampav izgovor da bi se u filmu nešto događalo.

Međutim, scene u kojima se pojavljuje majčin ljubavnik Melvin uglavnom su na rubu karikature, i samo zbog autoritativnog nastupa Vinga Rhamesa ipak ne izgledaju posve neozbiljno; u mane filma pripada i klišeizirani podzaplet s Yvetteinim bivšim dečkom (rapper Snoop Dogg).

Sputani, Gervasi i McLaughlin u podzaplet Hitchcocka guraju, tako, romansu koju Alma naizgled proživljava s prijateljem Whitfieldom Cookom (Danny Huston) radeći na scenarijima, uključujući jedan nazvan Taksi za Dubrovnik (), ali svejedno poniru i u um redatelja koji je kupio sve kopije knjiga da nitko u zemlji ne bi znao kraj dok ga ne vidi na filmu i od ekipe tražio polaganje zakletve za neotkrivanje zapleta i tajni Psiha.

Tu su i intrigantan podzaplet s dvoličnim negativcem koji se isprva doima vrlo dobrodušnom plišanom igračkom, potom impresivna animacija raskošnog kolorita, vrlo uzbudljiva i atraktivna akcijska završnica, zabavno ironiziranje budalaste Barbie i« modnog gurua »Kena te već očekivano odlična hrvatska sinkronizacija.

Mandras iz romana je bio mnogo kompleksnija ličnost sa svojim vlastitim podzapletom; Baleov Mandras bio je tek sporedni lik, a podzaplet nije pronašao svoje mjesto na velikom ekranu, budući da je najveći dio filma bio posvećen Corelliju i Pelagiji.

Podzaplet sa socijalnim radnikom koji ocjenjuje je li briga starija sestre za malu junakinju dovoljno dobra malo je suviše karikiran, no fino razrađen odnos naslovnih protagonista te brojne duhovite dosjetke (najbolje su vezane uz pjesme Elvisa Presleyja) potpuno pokrivaju takve nedostatke.

Još povoljnije dojmove o cjelini kvare zbrkan i nejasan krimi-podzaplet, prilično loše i nepregledno režirana akcija te nekoliko promašenih dosjetki.

Budući da jedino provokativnost takvog tipa Savršenog stranca može izdići iznad epiteta videotečna erotskog trilera, koji mu se na osnovi razmjerno stereotipna sinopsisa iz scenarija Todda Komarnickog lako može prišiti (premda, ajde, određenu novinu predstavlja internetski podzaplet), nadajmo se da je redatelj Foley - koji je, uzgred, snimio tri drukčija kraja, a u svakome od njih različiti su likovi predstavljeni kao ubojice - u montaži neće objesiti mački o rep.