Ali znam šta ću mjuza, neka lagana, pogasim sve i zatvorim oči i tad sam di god hoću da budem.

Probat ću još sutra isključit FID-ovu da pogasim svu struju u kući, kad naravno nikog ne bude u kući, jer ne mogu sad ukućanima ugasit svjetlo, hi.

No ja sada namjestim svoju budilici na 5.30. Kad me cimnula, pogasim i učinim ono za što sam je i navijao: Napišem joj poruku.

Štufalo ga je pa je diga ruke od mene i reka da ga pogasim.

Massive Attackov, bolje rečeno. pjesma je autorice Marije Andrijašević. otkrila sam je slučajno, pred par dana. žena piše tako dobru poeziju da staneš. staneš, razjapiš usta, ostaneš zamrznut u trenutku. i poslije samo ponavljaš: wow. wow. wow. " istrčali smo ovaj maraton kroz naše živote. danas pletemo džempere za nove zime i tuđa tijela. ona mi kaže da te ne volim k ' o što umišljam i da te se ni ne sjećam. ona tebe zove potreba. ja te gledam kroz zelena stakla mojih naočala i kroz krv što ostavlja tragove oko zanoktica. ja njoj kažem da te volim k ' o što umišljam i da se tebe ni ne treba sjećati. vezan si u mojim očima kinetičkom fotografijom. disperzijom trenutka. prostor je kriv što je ova ljubav difuzna. ali nikad nas neće ugrijati, znaš li ti to? to sunce što se odbija o njeno tijelo. obično se razbolim oko jedan i pedeset ujutro. pogasim svjetla i živim u znoju onoga što bolest porađa iz mene. metamorfoze u mom postojanju kao jedino življenje u meni. manipuliranje današnjicom. postavljenje scene za zdrav razum. strategija za dug i zdrav i sretan život. zbog tebe sam osjećaje počela kategorizirati kao teška kriminala djela. ja odrađujem četvrtu od tko zna koliko dosuđenih doživotnih. zbog tebe. sutra će mi vaditi krv. možda napokon ustanove što sa mnom nije u redu. ja njoj kažem: vodio me na uzici. kontrolirao me. naučio me slušati misli. ljuljao me u koljevci i dirao moje grudi. bio je najljepši kesten ikad pronađen na potezu od mažuranićevog šetališta do hajdukovog placa. bio je vještina. doručak u krevetu i polje karanfila od kockastog papira. ona kaže da te ne volim k ' o što umišljam i da će me jednoga dana raznijeti dinamit proizašao iz osmišljavanja stvarnosti. a mi smo osmišljavali sami sebe. smišljali smo sami sebe. trebalo je... držati te za ruke. ležati s tobom na antenama i divljati po ekranima suvremenog svijeta. zatrpati se u snijegu bijelih obraza jer smo takvi ljepši jedno drugom. nositi tvoje ime u džepu kao podsjetnik na veličinu svemira. "

Na odlasku pogasim svijetla, dlanom poravnam vazu za cvijeće, uskladim stolicu s rubom stola, spustim prljavu šalicu u sudoper, navučem zavjesu i liježem u nadi da sam danas ostavio trag, ispunio još dijelić svijeta.

Kada sam umorna i kada pogasim svoja svjetla nade i vjere u sebi, ja znam da ćeš ih ti ponovo upaliti svojom svjetlošću.

Pogasim sva svjetla, samo svijeće gore i atmosfera je baš super (ne preporučujem jedino uz horore, ipak: P).

Tada pogasim sva svjetla, iščupam iz utičnica sve aparate, tiho plačem i natapam suzama svoju pamučnu plahtu od organski uzgojenog pamuka.

I tak si je izaberem mjesto s pogledom, smjestim se, pogasim mobitele, malo sama sa sobom prošutim.. i misa samo što ne počene.A tad se obično pojavi neka strarija, deblja, nemoćna osoba, stane kraj mene i bezočno me promatra, nakašljava se, vješa torbu meni iza leđa... i očito mi ukazuje na to dabi joj trebala prepustiti mjesto.

Dobrano već bijesan i na Nju i na sat, jednostavno pogasim sve prozore.

Potom upalim svjećice, pogasim ostalu rasvjetu zbog ugođaja, i stisnem dugme na telefonskoj automatskoj sekretarici.

Ljuta, pogasim sve što se pogasiti da.

Tek kad pogasim sve u sobi otvaram prozore.

baš me raduje da smo se razumjele poštujem tuđe mišljenje ali ne dam ni svoje godinu dana sam na pollitici i znam da su svi moji napisi jednako obojeni: volim ljude a ne volim autoritete: kad se marino postavi da je njegova prva, zadnja i jedina i da se njega ne smije ništa pitati ja izgubim kompas ne zovem se badava šibica - brzo planem ali se i brzo pogasim neka je on časnik ali ja nisam soldat i ako ne kužim ja ću pitat dok ne ukapiram ovdije dolazim razgovarat a ne poslušat znaš to sa hrvatskom ti je kod mene malo drugačije postavljeno: to je činjenica koju ne mogu mijenjati to je nešto dobiveno rođenjem kao datum ili mjesto rođenja to je DOBIVENO to nije ZASLUŽENO to je tako. niti se toga stidim niti se tim dičim to sam zato što su to moji roditelji, i njihovi prije njih.... ja se iz petnih žila trudim biti čovjek, što je u ovom vremenu i na ovim prostorima poprilično velik izazov

Pa samo pogasim sve u ovom i upalim drugi.

Evo... čim pročitam koju knjigu iz lektire za drugi srednje, upućujem se pravo put književnosti, parapsihologije i starih hrvatskih zamkova... da pametno i premudoro zborim o tim tebama i educiram mladež o životu,.. da ko Šuki i Kanader pogasim palež na zgarištima neznanja i tuposti... pospem se sivim pepelom po čarli braun cipelama za ples s zvijezdama.

Sjednem u fotelju, pogasim sve i pustim glazbu.

Pogasim sve, a lampice za wireless i ADSL na routeru trepere ko u disku.

Sad mi je samo da stavim slušalice, pogasim svijetla i da se prepustim u Otherworld..

Bilo je to kasno u noć, taman da pogasim svijetla, stavim slušalice i kliknem na fullscreen..

I ono što pogasim, za par trenutaka opet plane kad jače puše.

Poslije sve te efekte ionako pogasim, a ako želim da bude šareno i miče se po ekranu, onda pokrenem neku igru

Ostalo zna ponekad nakon dužeg gledanja doći do trzaja/zastavkivanja slike, što ja riješavam na način da sve pogasim i pokrenem ponovo program te ono što sam također primijetio da zvuk kasni kojih sekundu za slikom.

Navečer je priča ista..... sjedim pred kompom.... usta razjapljena kao u ajkule i zjevam li zjevam.... samo čekam dan kad ću progutat ekran ili tipkovnicu..... i padne mi na pamet da bi bilo vrijeme..... krevet već zove, ma šta zove..... već vrišti..... Pogasim svu tu skalameriju i hrabro krenem u kupaonicu.... u škabini se jedva održavam budnom.... morala bi probat sa pjevanjem..... taj slučaj bi me sigurno razbudio i to za nekoliko dana unaprijed..... a i nekoliko bližih susjeda

Ma nije meni sporo (I onako sve pogasim kad mi bas ometa igranje).

Tražim neku aplikaciju (ili kod za terminal ili nešto treće) koja će mi pokazivati pokrenute procese, koliko koji troši RAM-a i CPU-a, koja će mi omogućiti da ih pogasim kako hoću, uglavnom - kao Task Manager u Windowsima, sa svim opcijama.

Kad se napokon pojave windowsi onda tek krenu sranja nebi čovjek vjerovao počnu se dizati neki ekrani i onda se ja podbočim i samo gasim te pizdarije.... nakon 10 minuta igre sve se smiri (al pazi još nije ni prikopčan an Internet) onda mu priđem a đubre čim me vidi odma pošalje neki report da ima 40 virusa u njemu i da ako ga ne očistim od tih virusa ima da mi krepa cijeli kompjuter onda tu obavijest ne mogu maknut sa ekrana jer je to što me obavještava da imam virus je isto tako virus nebi se govana riješio i da oću. onda kad to sve pogasim onda uzmem oni kabel od interneta pogledam u nebo i recem: aj nemoj me sad jebat opet gurnem kabel i onda pobjegnem u kuhinju kad to krene te se otvara ovo ono.. skače.. blinka blišći zuji tilta onda uđem u kancelariju na prstima i onda još pola ure gasim ta sranja.

Imao sam Codegen 480 w i to napajanje je normalno UPS izdržavao i prilikom nestanka struje, držao bi cca 2 - 3 minute taman da sve pogasim i napravim proper shut down..

Jos mi je ostalo samo da pogasim nepotrebno ako ima ali neznam sto