Zamišlje na, pogleda uperenog neodređeno kuda, nasmi ješena, šutila je čitavo jutro, osluškujući udare krvi u sebi i podajući se samo onom prvom utisku što ga je u njoj proizvela ona sunčeva zraka: daleko negdje u prostoru naslućuje se suncem obasjana prilika mladog nasmiješenog čovjeka što mnogo liči Neziru i pruža taj sunčani čovjek ruke.