za početak moram još jednom napomenuti da su za mene i komunizam i ono što mu je prehodilo apsolutno negativne pojave i kamo sreće da se nisu nikad dogodile. sukladno tome nemam ja što tu braniti niti opravdavati, ali mi upada u oči s koliko se predrasuda prilazi tom problemu. o komunizmu se priča kao sumraku demokracije, a zaboravlja se da sumrak dolazi tek nakon jutra i podneva - e sad bih volio kad bi mi netko rekao kad je to bila zora demokracije na ovim prostorima i kad je bio njezin zenit. o komunističkoj valsti se priča kao katastrofi neviđenih razmjera koja se mogla izbjeći. ja te pitam, a tko su bili ti demokrati koji su nas mogli spasiti od komunističke diktature? maček, koji je pristupio trojnom paktu pa ga se odrekao, pa priznao novu državu pa se i nje odrekao i konačno otišao u sjenicu dok se sve ne smiri, a sve to za nepuna tri tjedna. ili koje su to ustaljene demokratske norme komunisti prekršili pri dolasku na vlast - je li doista njihovo lažiranje izbora bio smak svijeta kad je četiri godine prije toga država proglašena u radijo studiju, a dvadeset i pet godina prije toga je proglašena jedna druga država koja ni parlament ni političke stranke nije konzultirala. je li doista par godina golog otoka veća tragedija demokracije od ubojstva u parlamentu, i to ne bilo koga već vođa opozicije. je li doista titova diktatura bila pogubnija za zemlju od nesuvisle politike aleksandra karađorđevića i pokušaja da se ustoboči u novog franju josipa? ovo su pitanja koja traže odogovor, a ne pitanje je li tito najgori zločinac i diktator svih vremena? tito je uz sve svoje mane alfa i omega kako za starog jarčinu franju josipa, tako i za mladu budalu kralja ujedinitelja. ajmo stvari staviti na svoje mjesto pa ćemo onda o detaljima koji svakako nisu za pohvalu.