nisam stvarno tip ušvicane babe koja puni orgazmički proračun dizanjem dece po tramvajima, ali kad sam danas krenula na mjesto, gdje kanim uskoro organizirati internu kladionicu " tko bu prije čul Petrove ključeve " fakat me opičilo. ono kaj stalno tupim svojoj deci to je da sednu u krajnjoj nuždi i to ak ima " normalnih " mesta i da ne sedaju pa ni u krajnjoj nuždi na invalidska mesta. i dobro sad, nisu samo deca u pitanju. svaki dan gledamo face kak se razvale po tim mestima, u većini slučajeva zaštopaju si vuha sa slušalicama, buljakaju na drugu stranu ili čak, jebate led, čitaju knjigu. ak ih niko onak na silu, dodirom i potezanjem za rukav ne digne dok istovremeno neki starček drhti zajedno sa svojim štapom istom se ne piše dobro. ne velim, ima invalida kaj su fakat ono... još se ne ubace u tram ili bus već svi znamo za njihov postotak invaliditeta. no, to su fakat retki slučajevi kao što je rijetka pismenost u rvackoj politici i šire. i kaj, pa ne treba biti neko invalid da mu se mlađi čovjek digne, ak je vidljivo da starica ili starac jedva drže kosti, pa jebemu. zato me je ovaj slučaj baš zapičil, jer u prizoru cijele drame sudjelovala je s friško crveno ofarbanom glavom jedna majka. dakle, čak ni stolice nisu bile namijenjene invalidima, al tram je bil pun. stanem se ja tam na kružni tok, volim da mi se tlo okreće pod nogama, a ja onako jaka sve izdržim do trga bana. i gledam. sjedi žena dakle crvene kose (nemam kaj protiv crvene kose, pozdrav fulvusica ma gdje bila) u lila lanenoj košuljici i šosu lanenom lilasmeđem na pruge, crnih kožnih otvorenih sandala, i crvene skaj torbe u rejbanicama ili njihovoj blijedoj sjeni, no ipak sam predaleko da procijenim autentičnost marke. djevojčica nasuprot nje, u rodbinskoj vezi kao kćer, sjedi blago raširenih, dugih, jakih i zdravih mladih nogu (nije mi promakao (ne) regrutirani slinavi potencijalni pedofil s desna), u žutoj majici s crnim tiskom majčine dušice, lanenog šosa jeger boje i bijelim adidasicama. kosa joj vuče na blond i zavezana je u rep crvenom gumicom koja se često dobiva u kompletu s celofanom za pakiranje zimnice. po razgovoru jasno je kako idu u subotnji krpa shopping. iznad male, a u vidokrugu njene majke, stoje dvije starice. jedva. po dubini bora i staračkim pjegama i meni kao laiku jasno je da su rođene netom poslije potonuća Titanika. razbijam se u sebi. jel da krenem s lekcijom prema majci i kćeri, jel da poguram jednu od starica da " zamoli " dijete da malo prostoji prije razgledavanja krpica, jel da zamolim obje, čiji bi zbroj godina mogao odgovarati polovini samo jedne starice, a onda se ustegnem i zapitam zašto to nitko ne čini uokolo s obzirom da tu situaciju promatra cca petnaestak ljudi, uključujući i onog slinavog. i tako razbijam se razbijam, pa nam se svima dogodi trg. silazi kćer, silazi majka, silaze starice, silazi slinavi, silaze svi, pa i ja. hračkajte po meni koliko hoćete, jer i meni je ovo upizdilo dan iako sam samo 45 minuta kasnije dobila ponudu koju bih mogla sortirati u ladicu: sjajno.