Tko traži od nas da se pokajemo za ustaške zločine, ne smije nam zabraniti ni da se ustašama ponosimo u onome u čemu bijahu uzorni ljudi i hrabri vojnici.

Slabosti je prikazivao ne osuđujući čovjeka, nego naglašavajući kako se to može dogoditi bilo kome, ali da je važno da se pokajemo, pokažemo poniznost, žaljenje i plemenitost duše, što bi rezultiralo u očišćenju od zla, oprostu grijeha i razrješenju priče.

mislim, prosto je nevjerojatno koliko smo mi u hrvatskoj nerealni i koliko smo nespremni priznati svinjarije koje smo napravili. nijemcima nije problem maknuti zastavu iz dachaua, ali nama je problem ne svirati himnu tamo gdje ona budi, sa pravom, najcrnja sjećanja. e pa dok ne priznamo i ne pokajemo se za sve zločine u vrijeme NDH, drugi svjetski rat na ovim prostorima neće završiti. a ljudi sastrane će se čuditi zašto uvijek svaka rasprava završava sa ustašama i četnicima.....

Šta ukoliko su " nemoć duhovna i telesne slabosti " toliko velike da nismo u stanju da se iskreno pokajemo?

Gledam ja tog " Merlina " - glup i naivan film, da, no ajd ', kao provlači se tema o potrebi da prepoznamo vlastite grijehe, vlastitu zloću, da se pokajemo, da budemo čista srca i dostojni Grala - hebi ga, volim takva sranja, pogotovo kad nemam što drugo raditi.

Stvar je u tome što mi počinivši greh uspemo na brzinu i to šprinterskim korakom da odlepršamo do naše sveštene osobe, odnosno tako reći sveštenika - velečasnog onako fino lepo na tenane, izjadamo svoje jade, a on nas onako fino na tennane sasluša, uputi na sedam zdravo Marija i deset Očenaša, s ' tim da se duboko pokajemo i problem rešen

Kad Bog dopušta da budemo kušani, on nam daje priliku da u toj kušnji vidimo gdje se nalazi naše srce, kojem bogu služimo, i daje nam priliku da se pokajemo i vratimo Njemu.

Da se lakše odlučimo i pokajemo dobro je da pomislimo na tri križa:

Ako naiđu nevolje, tražimo vrijeme da se pokajemo.

Što god učinili, ako se u bilo kojem trenutku pokajemo, trebalo bi nam biti oprošteno, a to je u određenim povijesnim periodima, a u dobroj mjeri i danas, imalo i sasvim egzaktno definiran ekonomski ekvivalent.

Na našu sreću, zbog Ljubavi Našega Dragog Stvoritelja, Našega Gospoda i Boga, koji nam uvijek iznova daje priliku da se pokajemo i iskupimo za svaki učinjen grijeh na našem razvojnom putu, taj put postoji.

Cinici bi kazali kako to onda znaći da možemo uraditi bilo što ionako je dovoljno samo da se pokajemo i čisti smo, no to baš i nije tako.

To je stvarnost koja treba i nas hrabriti, jer mi smo oni koji se, kad sagriješimo i kad se pokajemo, uvijek iznova vraćamo svome Bogu, a On nas hrani svojim Tijelom i govori što nam je činiti kako bismo bili bolji.

Bez obzira na to koliko smo grešni, bez obzira na to kakav je naš položaj, ako se pokajemo i budemo vjerovali, ako dođemo Kristu, ako budemo imali povjerenje u Njega kao u svojeg Spasitelja, bit ćemo spašeni.

I treba da se s bolju pokajemo i popravimo.

Budimo sto spremniji za taj susret, svakodnevnom molitvom imamo tu mogucnost da se pokajemo, da razgovaramo sa Bogom Zivim, iskoristimo to da Ga sto bolje upoznamo tada cemo manje grijesiti i biti mu blizi

Kad doživimo koliko je nama oprošteno i iskreno se pokajemo iz dubine duše, onda na sasvim novi način možemo gledati druge ljude.

bilogorafeuer 19. Svibanj 2010. 15:05:05 bravo plavnice93, dosta je ishitrenih i teško dokazivih optužbi, možda ne možemo zaboraviti, ali kao katolici možemo oprostiti jedni drugima kada se iskreno pokajemo i ispričamo, kako ja kažem neprijatelje stiječemo rođenjem, jer nekom uvijek smetamo, trebamo stvarati prijatelje i u tom smjeru moramo dalje svi zajedno djelovati

Zato je vazno cim sagrijesimo, da se pokajemo

Pa ukoliko pronađemo nevjernosti, propusta, zloupotreba, dobro je da se od srca pokajemo i zamolimo Boga da nam oprosti.

Taj nam osjećaj pomaže da surađujemo s drugima, pokajemo se kad napravimo nešto loše.

Krist oprašta na razini duše i duha sve grijehe ako se za njih pokajemo, a na razini tijela ne oprašta.

Isus je podnio za nas muku pa i za grijehe ubojstva. ako spoznamo sto smo ucinili, ako se pokajemo tj. odlucimo to nikada vise raditi i priznamo to pred svecenikom Crkve (sakramenat) onda mozemo u miru dalje zivjeti.

Zašto malo, bezazleno, bespomoćno dijete mora gorko trpjeti od ljudske grubosti i nasilja? zašto se svi mi već jednom ne pokajemo i prestanemo činiti nepravdu jedni drugima?

Ljude treba informirati i reći im da su zasigurno na krivom putu bez Boga i da BOG ZBILJA POSTOJI i da je Bog naš Stvoritelj, Otac nebeski koji se objavio u sinu Isusu Kristu i da nas On ljubi takvi kavi jesmo ali da se pokajemo i ponizimo i priznamo vlastiti grijeh i krivicu i da smo nemoćni bez Njega Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svog sina da ne umre niti jedan koji mu vjeruje, već da ima život vječni.

Kako se možemo zvati Kristovim učenicima ako jako dobro znamo da ponavljamo stalno iste greške, bez da se pokajemo za neku od njih?

A mi ga ne ljubimo dovoljno ni da se iskreno pokajemo što smo povrijedili Njegovu Ljubav.

Gospodin mi je pokazao da ćemo samo kroz ponizna srca, ako se istinski pokajemo i zajedno molimo poput apostola, doživjeti obnovu i da će se Sveti Duh izliti na nas, a On nam je potreban da bismo po cijelom svijetu proširili Radosnu vijest, kaže Atonte.

Naime, grijeh kojega jednom ispovjedimo i za koji se iskreno pokajemo, doista nam je oprošten.

A prilika je to i da se pokajemo za sve grijehe i nedosljednosti kojima smo možda nekima zatvorili put do vjere u Boga, umjesto da ga svima otvaramo.