Kasnije su također pokornici a zatim i svi vjernici bili pozvani proći taj put duhovne obnove, da bi sve više suobličili vlastiti život s Kristovim.

Neki pokornici su počeli živjeti u osami.

Drugi su se pokornici posvećivali pomaganju u bolnicama.

U praksi rane Crkve upravo se tako i događalo: veliki grešnici i pokornici nakon ostvarene pokore na Veliki su četvrtak pristupali biskupu koji ih je ponovno primao u zajednicu i po tom činu ulaska u zajednicu njima je osigurano i pomirenje s Bogom, tj. oproštenje grijeha.

Javni pokornici odrješenje za grijehe dobivali su na Veliki četvrtak.

Kan. 14. Tko kaže da zadovoljština, kojom pokornici otkupljuju svoje grijehe po Kristu Isusu, nije čin štovanja Boga, nego ljudski običaj koji zamračuje učenje o milosti i pravo štovanje Boga, pa i samo dobročinstvo Kristove smrti, neka bude kažnjen anatemom [ usp.

Kraljevstvo je Božje, naime, ono oko čega se trude pape, biskupi, svećenici i pokornici, ono što osmišljava karitas, vjerski život, vjerski odgoj, liturgiju i pučku pobožnost.

Mnogo bi se konkretnih primjera moglo ovdje spomenuti: učenici koji obećaju sebi, roditeljima i svima da će više učiti, ali to ne čine; pokornici koji u ispovijedi obećaju da više neće griješiti, ali svejednako padaju u grijeh; roditelji koji odlučuju da će se više posvetiti svojoj djeci, ali ipak imaju previše posla da bi vrijeme trošili na druženje s djecom; prijatelji koji obećaju da će biti tu u svakoj prilici, ali se kasnije ne odazivaju na pozive upomoć svojih bližnjih; svećenici koji obnavljaju svoje zavjete Bogu, ali ih zbog svojih ljudskih slabosti ne uspijevaju vjerno živjeti; radnici koji si govore da će drugi put savjesnije obaviti svoj posao, ali pod pritiskom umora i napora i drugi put traljavo i neodgovorno izvrše svoj zadatak, dječaci koji obećavaju da se neće više tuči, ali jednomizazvani moraju na muški način pokazati tko je jači, djevojke koje prisežu da će čuvati povjerenu tajnu, a onda je dalje povjeravaju drugim prijateljicama.

Priznanje grijeha svećeniku, bitni je dio sakramenta Pokore: " Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno " Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju Božjem milosrđu da im ih oprosti.

U samostanu sv. Calogera u blizini Sciacce žive četvorica franjevaca trećoredaca koji su u svojoj mladosti živjeli kao eremiti pokornici.

Iz toga slijedi da pokornici u ispovijedi trebaju iznijeti sve smrtne grijehe, kojih si je čovjek svjestan poslije marljivog ispitivanja svoje savjesti, pa bili oni i najskrovitiji i počinjeni samo protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga [ usp.

Koji se pokornici moraju smatrati nedostojnima pa im se mora redovito uskratiti ili odgoditi odrješenje?

Pokornici, koje treba smatrati nedostojnima, poglavito su: 1. oni koji ne znaju najvažnija otajstva svete vjere ili zanemaruju učiti druge odredbe kršćanskog nauka, koje su dužni znati zbog potreba svoga zvanja; 2. oni koji su vrlo nemarni u ispitivanju savjesti i koji ne pokazuju nikakva znaka nutarnjeg ozbiljnog kajanja; 3. oni koji bi mogli, a neće vratiti tuđe stvari ili popraviti dobar glas, koji su drugome nepravedno oduzeli; 4. oni koji ne opraštaju od sveg srca svojim neprijateljima; 5. oni koji neće prihvatiti potrebna sredstva, da bi popravili svoje zle navike; 6. oni koji ne odluče ostaviti se bližnjih grešnih prigoda. 773. P.

Iste godine kad i Psalme objavljuje prijevod djela Ivana Polanca (Johannes Polanco) Ispravnik za erei ali redovnici, ispovidnici i za pokornici.

Da bi opća ispovijed bila valjana, pokornici se trebaju pokajati za svoje grijehe i imati namjeru pojedinačno ispovjediti teške grijehe čim se za to ukaže prilika.

Prijatelji-pokornici oca Leopolda pripadali su svakom staležu.Poslije sveučilišnog profesora koji je brzo shvaćao, mogao je ući neki neotesanac, kojemu je trebalo ponoviti neke stvari više puta.

Pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje.

Pred njezinim oltarima na koljenima su padali pokornici i raskajani grješnici moleći od Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika.

Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba pojedinačne ispovijedi svake osobe, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti i svete Pričesti.

Zato ju svećenici ispunjavaju vjerno i predano, što osjećaju i sami vjernici pokornici.

Kratku povjest franjevaca trećoredaca Pokora i pokornici u Crkvi donosi fra.Petar Runje.

" Sklopite sada ruke i uzdignute duše prema Bogu, ispunite vaš duh mišlju o vječnoj sreći koja vam je obećana. " Onda otac ispod haljetka izvadi debeli i veliki prut koji je pružio svojoj pokornici da ga poljubi.

Dva ušća su se pružala, proždirao ih je očima, zbunjen izborom: jedno je bilo sladokusan komad za čovjeka njegovog haljetka, ali on je svojoj pokornici obećao užitak, zanos.

Masovne božićne ispovijedi nisu li i ove ispovijedi za vjernički neprosvijećenu dušu također poput božića iskomercijalizirane? Na izvana sve lijepo, sve u pokretu, sve puno upitnog blještavila, giba se i staro i mlado; i ono što je redovito i ono što je godišnje dvaput - i ispovjednici i pokornici

Hrvatski franjevački pokornici ujedinili su se s provincijama Trećeg samostanskog reda u Italiji 1602. godine.

Takvi su pokornici morali vršiti javnu pokoru koja je mogla trajati i više godina, prije nego prime službeno pomirenje.

Pomirenje krscana koji su nakon Krstenja pocinili izrazito teske grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljecima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vrsiti javnu pokoru, cesto i kroz vise godina, prije nego bi primili pomirenje.

Teska potreba moze biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslusaju, kako treba, pojedinacne ispovijedi, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti ili svete pricesti.

Znatiželjnici su pitali: Odakle ste.. kojemu redu pripadate? a sv. Franjo i njegovi prvi sljedbenici odgovarali su jednostavno: Mi smo pokornici iz Asiza.

Pokornici su nosili tuniku kao vanjski znak svog opredjeljenja. 1207., Franjo je započeo život pokore noseći pokornički habit.