Presudila joj je konačno hrvatska pamet, domaća, naša, hrvatskim propisom iz hrvatskog pera, dok smo gledali preko plota što nam se valja iz susjednog dvorišta, a što se slijeva iz velikog nadnacionalnog tornja napućenog običnim fiškalima, iza leđa nam se provukla odredba nekog Domaćinskog, nekog tko se, kao i svaki vlastelin, izgradio ustrijelivši, i to s leđa, molim lijepo, tri seljaka koji su krali kokoši da bi se prehranili, pa preuzeo palicu kojom će da upire, gdje da se krati i uzima, jer se ne može uzeti iz državnih firmi u kojima sjede zaslužni za skupljanje potpisa koji će se već za koji mjesec na lokalnim izborima opet rastrčati po haustorima, organizirati domjenke i radionice, obilaziti uboge i bolesne, njih neće dirati niti ova, kao ni prošla, a bome ni buduća vlast, sve će to i dalje ležati bezbrižno u neradu i čekati znak da se opet rastrči, to je uostalom sve što blitvinski mužik nosi u sebi, pokornu želju da se na tuđi znak rastrči, gdje i kome treba, u trku u kojem se osim puke motorike gasi svaka složenija operacija, gasi misao.