isti smo, shvatila sam to, jesmo, baš poput leptira smo, stvoreni da boju ljubavi nađemo, jer ako ljubavi nemamo, u tuzi umiremo... naš dan je duži, nego što leptirov jest, on u jednom danu očara nekog, svojim bojama i letom, privije se uz suđenog, i izdahne s ljubavlju i srećom... možda mi ne vidimo boje, vjerojatno ta osoba pored nas leti, a mi smo previše slijepi, zato i jest naši dani duži, jer boja ljubav se ne vidi, ona se osjeti... no jednu razliku imamo, mi letjet ne možemo, naša krila su skrivena ili oduzeta, ali u mislima letjet možemo, tamo gdje nema ni vremena ni prostora, možemo se naći s osobom koja nam je suđena... ali opet poput leptira smo, vječno tražimo osobu kojoj poletjet želimo, kojoj želimo boju ljubavi svoju pružiti, želimo je pored sebe osjetiti, zagrliti je, i s njom u ljubavi i sreći izdahnuti...