Njegova posve crna griva još bi izdaleka svakako privukla ženku, ali prošlo je to vrijeme, odavno su ga potjerali mlađi jebači, pobili mu djecu, osakatili ga, pa trči veoma sporo, i rika mu je usporena, to više nije grmljavina nad savanom, to više nije noćno upozorenje svakom, to više nije orgija života, polizao je ljudsku lubanju, jedino još čovjeka može dostići, slastan je ljudski mozak, kakva nerazumljiva bića, kako opstaju tako slabi, što jedu, zašto se tako kreću, koliko opakih očiju još mora zaobići, koliko je golem kafarski bivol, jednoga je ukliještio za njušku, jedan sat stajali su u strašnoj pat-poziciji, bio je mlad i bivol je bio mlad, bio je sam, neobično, i bilo im je suđeno da ga svlada, a sada osjeća ponovno paničan strah od uspuhane bivolje njuške, to je bilo mutno doba kad je bio mačić, kad je puzao u šipražje da ga ne izgazi ljutit predvodnik, krdo bivola rastjeralo je čopor, njegova je majka uzalud skočila, razderao joj je slabine gadnim rogom, on se spasio a ona nije, ispred njega hijena se smije, najušila ga je pa zove u pomoć, zaklat će je, samo ako mu dovoljno priđe, ostala je još cijela ljudska ruka, bizarno bijele kože, sočan i poremećen komad prirode, njušim ih, pobjesnit ću, aha-ha, čopor hijena, carstvo sjena, koliko sam im vratova polomio, i jednoga sam leoparda u ono vrijeme razderao, mlade sam im ubijao, i čak sam gepardiće davio, ali hijene...