Sama.Okružena mrtvim lišćem crvene šume.Sasvim na zemlji.Blizu mirisa.S povezom preko očiju.Svi zvukovi jasni i u pokretu, bez šumova i nekih tihih zanosa.Znala je da su tu negdje, možda se čak i smiju.Dogovor je bio: ni u kom slučaju ne skidati povez.Nije ni željela.Htjela je sve provesti do kraja.Gdje će biti kraj, sada ovdje u šumi ili negdje tijekom povratka, kada svo troje budu u zagrljaju.Valjda će tada još uvijek to moći.Samo trzaji u zraku, novootkrivena osjetila mogla su pokupiti, ali ne i objasniti.Okretala je glavu, kao prema navođenju.Kao da i nije njezina.Onda ih je čula.Prvo utrku s lišćem i polomljenim grančicama.Prigušen hihot i tutanj koraka.I onda neki zdrobljeni dio zraka u pauzi između dva udisaja i sve je opet krenulo ispočetka.S druge strane.Nije više mogla odrediti gdje su, ali željela je k njima.Nije joj se sviđalo što su je ostavili ovako samu.Rekla je da je u redu i da joj neće smetati, ali nedostaju joj dodiri.Možda je počela prevrtati zemlju rukama, možda je dotakla nervozno povez.Znali su da nije u redu.Ona joj je došla s leđa i zagrlila je preko grudiju.On joj je uzeo lice među dlanove i ljubio.Utroje je uvijek bilo nježnije.Izgleda da ljubav ne voli biti sama.