dvi zadnje utakmice - dva poraza od šibenika i karlovca, dakle, dviju ekipa čije igrače (s izuzetkon zeca) nitko normalan ne bi poželija vidit u hajduka. i ko to onda može razumit, u čemu je problem, zašto gubimo od takvih polumomčadi? jedino šta mi donekle može razjasnit taj misterij je objašnjenje da hajduk ima niz potrošenih igrača, onih koji fizički ne mogu udovoljit zahtjevima jedne, u europskin okvirima, ispodprosječne lige. cernat, skoko, andrić, šerić, rubil, ovakvi kakvi su danas, perjanice su igre (ne nogometa) koja je mogla proć osandesetih godina prošlog stoljeća. današnji hajduk eventualno može istrpit tek ibričića koji se također ne može podičit zavidnin fizičkin potencijalon, ali zbog neospornog znanja vridi ga trpit u momčadi. s druge strane, svi ranije nabrojani predstavljaju tek balast kojeg se triba šta prije riješit (nek side na klupi ili na tribinama). utakmice protiv šibenika i karlovca na neki način su mi potvrda za ovakvo razmišljanje - nabrijani mladci koji svih 90 minuta pušu za vraton našin penzićima neriješiva su im enigma. rješenje - pomladit momčad mladin lavovima željnin " krvi ", šta bi za ovakvu hrvatsku ligu tribalo bit dovoljno, a za europu dodat par kvalitetnih pojačanja (u svakon pogledu - fizičkon, taktičkon i tehničkon).