Već nakon prvog kilometra, sve bi da za vodu, te sam slijedeća 2 km pratio Bradarića (koji je mudro nosio svoju bocu vode) i jednog trkača iz šibenika (radi u sp. policiji), vrijeme je prolazilo, rekli su da je prva okrepa negdje na 3,5 km ali vodi ni traga usta su se sušila, više nisam moga ni pljunit, a znoj mi pržio oči... Napokon čujem neki blagi žamor i ponadam se VODA, kad ono razočaranje.

Uvijek se naivno ponadam da će možda biti drugačija..

Pomisao na sunčev sjaj kao da kapne dvije kapi utješnog svjetla u kaos u mojim grudima, i ja se ponadam kako bih se mogao malo sabrati, dovoljno da sve ovo prođe.

dodoh kuci i odmah za komp... da ko čoek normalno prozujam po netu... cijeli tjedan sav nikakav.. premda nije jos gotov... za mene je... donekle... sva ona sranja su donekle gotova... vecinu testova sma napisala... sad sa kakvim uspjehom.. neam pojma... sad mi je u glavi jedino Bozić.. praznici.. uzivanje... izlezavanje.. i tak.. ma nis posebno... zaboravih... bila sma prosli vikend vani... i tak... bilo ok... ustvari... bilo mi je super... zbog necega (citaj nekoga) ali kao i obicno prebrzo se ponadam.. prebrzo od pogleda napravim romansu looooool..... prebrzo otplovim u svijet snova.. mislju da imam nest... a ustvari nist.. previse si umisljam... previse mastanja.. previse dobro da bi bilo istinito... previse je to ipak za mene... a ja i dalje mislim da ima netko za mene.... nemoguce za sad... a imam takav utisak da mi netko treba... ne znam kako da napisem... ili sto... ili o cemu... ili o kome... previse dobro da bi bilo istinito... nema sanse... svi traze svoj odraz u ogledalu... a ja svoj jos uvijek ne vidim... samo magla... sve je tako nejasno... a i ovi moji osjecaji koji pokusavaju naci izlaz u ovim rijecima koje su prazne... bez icega... znam da nisam sama... jer toliko prekrasnih ljudi oko sebe imam... ali zasto onda trazim " neki " pogled u rulji koji ce mi reci.. stani... tu sam... previse patetike za jedna post... predlazem ti da prestanes citati... pogled koji ce sve reci... " cekam da mi netko namaze lice osmjehom.. i suze obrise.. tiho.. zajedno da prezivimo noc.. ljubavi... " neka pjesma... sam refren.. ma bzvz... nema smisla dalje pisati... nekome sam bila nula u ocima... bila sam glupaca... zaista sam bila loser kakvog nema... i jos nisam svjesna KAKO SAM SI MOGLA TA SVA SRaNJA S NJIM DOPUSTITI I PASTI TAKO NISKO???? ali... ja se opet nadam... da... ce... me netko... voljeti.. onakvu kakva jesam... sa svim svojim pateticnim manama... sa svojim djetinjarijama... mislila sam da ti to kuzis... ali ti si po tome gazio... i nije te bilo briga.... priznaj??? sad... ja... dalje... sama krocim... ista... ali drugacija... dijete u meni jos uvijek zivi.. i beskrajno vjeruje u ljude... pa cak i u tebe... koji si otisao... koji s neces vratiti... i bolje mu je:))... sretna... ali pod upitnikom... izgubila sam samopouzdanje... ali vracam ga.. polako... jako polako.... necujno.... jer ja sam... ta...:)))

Ponadam se jutros da će me razveseliti postovi blogera i komentari koje čitam, no još me više izživciraju, pogotovo komentari tipa svako slovo jedan post i tako u nedogled postanje da bi se napucalo komada 300 i nešto.

Lako odem u visine. to je loše. ko visoko leti nisko pada. ja se uvijek previše vinem tamo gore. previše se ponadam. i onda je dno teško prihvatiti. ali nisam ja na dnu. imam siguran put do gore. ali brz. kad bih samo znala usporiti. samo malo manju brzinu. kad bih barem mogla

Koji bi mi jako dobro došao, ali uvijek kad se takvom nečemu ponadam, eto ti tona posla i odmor možeš zaboraviti.

Opet zazvoni telefon, ponadam se da je baka, i JURIŠ do slušalice. Halo, ej Ekiću, si tu, čuješ me?

Bio sam čovjek koji je praštao, drugima sve riječi sam vjerovao, zbog drugih padao sam na koljena, a za njih same sve bih dao, zar pogriješio sam, što praštati zano sam, moja sudbina, zar patiti je to, svaki puta kad sreča navrati, ponadam se i vjerujem joj, ali kao i uvijek, kratko traje ona, ali sreče sjetim se ja kasnije, suza mi niz lice krene, tuga iz mene izlazi, pozdravlja me kao najboljeg prijatelja, iako odlučio sam da, zatvorit ću se u sobu tamnu, bez prozora i otvora, sobu punu tuge, pa kako mi sada tuga, svaki tren na vrata pokuca, onda će možda sreča, posjetiti srce moje usamljeno,

Baš kada se ponadam da ću se odmoriti i naspavati, dođe mi tata sa pričom da moram ići na WC i da se hitno moram dići i kada se dignem onda mi se smije zato što me zapravo nije ništa trebao.

Kada se ponadam da ću se naspavati dođe mi sestra sa fakulteta i onda mi i ona priča svoje doživljaje i sve svoje probleme, svejedno bili oni ljubavni ili neki drugi.

Svaki put kada otvori novčanik, ponadam se da je došlo mojih pet minuta.

Veoma lako se ponadam nečemu i jbga, padnem u vlastitu zamku, u prosjeku jednom mjesečno.

P. S tek sad sam vidio ovu izjavu da je Ham bolji, a Alonso lošiji od Seba... tek kad se ponadam da si neko s kim se da pričat i da se trudiš, napišeš tak nešto i opet sve na početak... pozdrav, zbilja više nema smisla

Kada te vidim kako šaraš pogledom ponadam se da u djeliću sekunde postaneš svjestan mene, jer toliko bih to željela, ali nemogu ni zamisliti da si me primjetio.

želim da ništa ne osjećam... kad bi barem postojalo nešto čim se ovo sa duše može obrisati..... samo da nestane.. želim biti slobodna kao ptica.. samo da me ništa ne veže.... jer osjećati sve ovo.. teško je.. bojim se da ja više nemam snage za borbu.... jer jedan dan je sve prekrasno.. i onda dođe nešto i sve se sruši.... a ja sam ta na kojoj se sve to prelomi.. i tako ne mogu.... ali znam.... da dok sama ne odlučim kako ću.. uzalud mi sve... znam da ću se vratiti opet nazad gdje sam i bila.... i da ću opet biti jednim dijelom povrijeđena... radi nekoga do koga mi je zbilja stalo.. i koga želim u životu... a da taj netko...« malo pali, malo gasi »... kad se ponadam da sam dobila neke iskrene odgovore.. i da je to zbilja tako.. onda daljnim ponašanjem me zbuni.... ne znam što više očekuje od mene....

Frendica slavi ročkas, ponadam se unaprijed da je ta davno potrošena spona koja je vezala njih i nju konačno pukla.

Ponadam se, možda je to moj Emil.

.. slična situacija kod mene.. ja 17 g, brat 20... on je egoistična budala i misli da sve mora biti po njegovom. ponaša se prema meni ko da sam glupa i ništa šta napravim ili kažem nije dobro... tako je od kad znam za sebe i dovelo je do toga da nemamo uopće nikakvu komunikaciju i mene je psihički užasno sjebao. izbjegavam njega i sklanjam mu se s puta jer više nemogu slušat svakodnevno ponižavanje. s vremena na vrije me ok par dana pa se ponadam da se možda nešto promijenilo al onda opet se nešto desi ili jednostavno on nije dobre volje i iskali se na meni pa opet sve ispočetka. neznam koji savjet bi ti dala da rješiš to jer niti ja neznam i nemogu rješit svoju situaciju...: /

Malo ostaje za izlaske, a kada se i ponadam nekom odmah se izmisli novi kondicijski trening nastavlja Stipe, ne skrivajući svoj osmjeh i smisao za šalu.

Sad će slika, ponadam se ja, naivan i mlad...

Na trenutak se trgnem i ponadam da ipak sanjam.

I svaki put kada se ponadam kako će Bare ipak doživjeti kakvu takvu starost, budaletina me opet demantira.

Volim kad ljudi nazovu Malnara u četiri ujutro i kažu Ševi da ima velika uha, vrati mi se vjera u ovu državu i ponadam se da tomorrow belongs to me.

ponekad se odem umiti usred bijela dana ponadam se da će me hladna voda razbistriti i donijeti neku novu mudrost koja nije stigla s buđenjem rijetko se to dogodi onad pojedem nešto, da dam posla tijelu, da konačko počne nešto raditi badava znam da ću uskoro morati krenuti van iz stana, obavljati obaveze ni to neće pomoći možda baš zbog tih obaveza želim prespavati dan

Ili djeca ili ja... temperature, pa upale očiju, pa, naravno ja uštekana (nešto novo???), pa prehlade, temperature, i vrtimo se u krug, sad je bio tata bolestan pa onda ja.. i eto me još na antibioticima. taman se ponadam da sam ja zadnja, i eto, noćas Mrva plakala cijelu noć, danas ima temperaturu...

No, neću se ničem nadat, jer obično se nečemu ponadam i onda se na kraju niš ne dogodi, i ja izvisim, i svaki se put iznova razočaram

Ponadam se, te zaželim da svjetlost dodirne moju laticu.

Kada sam pokušala zamisliti danas što bi to moglo biti, pada mi na pamet kako se Bogu možda žalio kako je neshvaćen, kako je bolestan i bez novaca, kako su mladi ljudi bez srca, a onda se ponadam da nije tako i da je pisao kako je sretan unatoč svemu?

Svijesna sam da sam previše potištena, da pojedine stvari previše uzimam k srcu, da previše analiziram svaku sitnicu, ali sve je to jače od mene, sama sebe neprestano korigiram i govorim si da prestanem i taman kada se ponadam da sam uspijela u svom naumu ponovo se pred mene pojavi on kojeg sam i kojeg moram zaboraviti ne, ne smijem misliti o njemu jer mi se vrti u glavi.