Govoriš mi da se klonim samoće i da zaboravim na tvoje ruke i ostavljam ja gutljaj zadnji, uvijek za drugi put i onda te sretnem sa glazbom u ruci u nekom zadimljenom provjerenom proljeću i govoriš mi da ćemo se sresti kada budu odlazili oblaci u potragu za nekim novim nebom i ja ti vjerujem skoro pa svaku riječ ključam u brave neke davne želje za odlaskom od svega ustajalog, običnog i prokušanog na lice moje naslonio si osmijeh i nemogu izbrisati blues sa svojih ruku jedan putni razgovor za vječnost ponesi.