Ono što Parkins istražuje i konstatira na primjeru britanskih sufražetkinja (posebno Mary Leigh) odnosi se zapravo na svakoga tko se u politiku upliće sa strane, sa margine, tko nema unaprijed rezervirane govornice i televizijske termine, pa i nije politi č ki subjekt u uvriježenom smislu, nego se tek treba izboriti za vlastitu vidljivost/slušljivost i vlastito politi č ko postojanje. Kad su žene tražile pravo glasa, problem je bio u pronalaženju načina da se intervenira u političku domenu kako bi se njihovi zahtjevi izrazili jer nisu bile priznate kao politički subjekti sposobni za političko sudjelovanje. (...) Upravo su sufražetkinje, čini mi se, ponudile ingeniozno rješenje ovog problema: političko djelovanje preoblikovale su tako da ono bude utemeljeno na izvedbi umjesto na pravu.