Kad je izašao iz kuće, on je osjećao, da je samo radi nje došao, da u cijeloj kući nije nikoga vidio, samo nju, i on je osjećao, da ju je poveo sobom, da ona nevidljivo ide uz njegovo biće - on se je i obazreo, ali ne za onom Ankom, koja je ostala kod kuće, nego za onom, koja ide uza nj - i njemu bi svaki put preletio blažen posmijeh preko lica, jer njemu se je činilo da ju zbilja vidi uza se...

Njezine usnice kupile su se na isti preziran posmijeh kao i Žgalinove.

On je osjećao u sebi toliko topline da rastopi i najprezirniji posmijeh.

Piva je humoristična, vino duhovito: zato piva tjera više na smijeh i na stran, vino na pjevanje i nazdravicu i posmijeh.

I dođoše do mjesta pred sjenicom gdje mladica prvi put stisnu mladićevu ruku, gdje joj cvatnu na usnama prvi posmijeh ljubavi.

Dignula zlatnji lornjet, a sav bijes pretvorio se u pakostan posmijeh.

Silio ga, silio posmijeh majčin, majčine suze radosnice.

Put joj je bijela ko i halja, usne pune, rumene kao i gusti nizovi koralja što joj padaju niz bujna prsa; punano lice nema bora, vrana kosa, skupljena pod češalj od mjedi, nema sijeda lasca; kraj dugih trepavica, kraj bujnih usnica drhtne kadšto posmijeh i pokazuje bijele zube, a posmijeh ti veli da je i srce taj par drhtnulo od radosti.

Usnice rumene, a oko usna posmijeh, od kojega ti stane duša igrati...

Reci mu tad nek ne griješi duše, neka nosi srce ko što sam ga nosio ja, jer gospoština je list koji se zeleni ali i uvene, pošteno, blago srce je cvijet koji cvate neuveo od vijeka do vijeka jer ga rosi suza božjega oka« Tako govoraše tvoj otac; vrijedna glava spuštala se polagano na uzglavje, i na licima mu zatrepti posmijeh, zora vječnoga blaženstva, a ja mu se zakleh da ću učiniti kako mi reče.

Ugodna, lijena misao bez ikakva oblika škakljala ga po mozgu, da mu se lice rastegnulo u širok zadovoljan posmijeh.

- Ali Minkin posmijeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.

- Ne boj se, dragi Labieno, zdrav sam i živ - odvrati kroz lagan posmijeh biskup - ne znam kakva bi mene nesreća snaći mogla u srcu prejasne Republike, kojoj sam prevjeran sin; ondje, na drugom brijegu, na hrvatskoj zemlji, da

Lutaše dugo po gradskim ulicama, a kad je došao kući i pogledao visoki red naslaganih svojih knjiga, licem mu preleti tek preziran posmijeh.

Šta mutiš taj smijeh veselog svijeta svojim turobnim licem?« Svaki zuj kukca kanda mu kroz porugljiv posmijeh kaže: »Ej, gdje su ti krila, izgubljena dušo, poleti, ako znaš, kô i ja« I onaj gorski potok, što je veselo kraj njega poskakivao, kanda mu je doviknuo: »Zbogom, izgubljena dušo, idem u krasni taj lijepi svijet.

Dobro su oni znali da Jakopovića neće ukrotiti ni slatka gospodska riječ, ni uznositi posmijeh, ni obilna gozba; znali oni da taj čovjek ide samo za bistrim umom, za poštenim srcem.

Haljine pamtim izvrsno; zanašaše me njihov šum kao da su sve bile odjevene u baršun i samet; i ruke pamtim izvrsno: u svih su bile mekane, krupne i bijele; i usne: okrajci usana uvijek im se lagano iskrivljivahu u prijeteće-laskavi posmijeh, a usnama se tako jednako naherivahu i izvraćahu oči...

Posmijeh, pogled i svaki njezin kret, sve je odavalo nešto požudno.

Ona je stajala pred ogledalom trseći se da pronađe, da otkrije što stidljiviji pogled, što neviniji posmijeh i da što umiljatiji izraz poda svome licu.

Mrski posmijeh demonskog zadovoljstva preleti joj licem

Rajski posmijeh pomoli se na Olginim usnama.

I imajući ženu u svojim rukama, njezin posmijeh, suze i riječi - osjeti da je ogroman, jak i vrijedan.

Osjetim odmah da sam olakšao; uspravih se; zaredah skokom po ulicama, pogledah na prolaznike, i videći posmijeh na ženskim usnama, postadoh nekud obijestan, veseo, dijete.

Blijedo je svjetlo plaho probilo iza oblaka kao posmijeh bolesnika na umoru...

Izraz je lica slikar divno pogodio: oko ustiju sa kratkom lulicom posmijeh sit i preziran, oči malacko pritvorene, tavnosive i ne gledaju u jednu tačku nego široko.

Njezin mi je posmijeh pismo začareno, Što još ne bijaše nikim tumačeno.

Za sunčanih dana šetaše veleučeni gospodin, razapevši nad glavom svoj sivi suncobran, gradskom alejom, a uman posmijeh na njegovu licu nikomu nije dopuštao da posumnja u njegov um ni onda kad gospodin Aktović nije ništa razmišljao.

Ona ga je slušala, i gledala kroz lornjet Žleba, pri čem joj se na usnicama pojavio preziran posmijeh.

Nebeski dah tajanstvenog i zanosnog preobražaja preleti njezinim licem, divan i sladak posmijeh zaigra na njezinim usnama.

Dragutinu zakuca srce, on porumeni, posmijeh mu zatitra na usnama.