Grebem, kopam, tražim, posrćem pa se pridižem, oklativši koljena.

.. ponovno se vraćam...... putem nekoć razasutim laticama ruža, sada samo trnjem...... istim onim staza kojima me nekoć vodila tvoja ljubav...... pitam se, zaista je li to bila ljubav?...... nasmijem se sama sebi da ne potekne suza...... lažna ljubav tvoja me zavela, vjerovala otrcanim fraza koje su davno izgubile sjaja...... zato jer sam te voljela...... jer sam te trebala...... suviše lijepo i nestvarno bilo je vjerovati u činjenicu da me ti voliš...... da sam ti jedina...... gorki okus oduzima mi daha...... posrćem i padam...... ljubim lice zemlji nad kojom sam letjela...... koju sam ostavljala ispod sebe...... prolazim ulicom lažnih obećanja i jeftinih poljubaca...... nasmiješeno lice, ruševina zanosa i sreće...... ponor stvoren u srcu koje je nekad bujalo od ljubilo...... ugasle oči, u iščekivanju nade...... nada koja ne dolazi, i tvoj lik koji ne prolazi...

Dok posrćem i padam, gledam Robensa kako pleše i poskakuje kao da je rođen za to.

Dok drugi tako lako idu naprijed ja samo posrćem i padam.

I opet Oče, bijedni ja posrćem u svojoj ljudskoj požudi, a ti Spasitelju sa Križa gledaš moju bijedu.

I dok posrćem u potrazi za razlozima, argumentima i činjenicama kojima gradim čvrstu, uvjerljivu kampanju u svoju korist, svakim dokazom napušta me vjera u smisao, pa se okrećem radikalnom potezu kao svom jedinom izlazu i skidam te sa sebe kao što se skida flaster, jer nema smisla pokrivati ranu kad će ionako proći vremenom.

Češem se, trčim, padam, podižem se i opet trčim, posrćem i molim se, iako sam sto puta rekao da ne vjerujem ni u to ni u ništa drugo, da je ovo san.

Ispadnem iz grmlja, ona u trk - u trk, a ja za njom sve posrćem kroz gustu djetelinu.

nikad nisam bio čovjek Crkve, ali vjerujem u Boga.... smatram da se religija danas zloupotrebljava, ali da ona eo ipso nije iskvarena.... zamislimo svijet u kojem ne vrijedi 10 božjih zapovijedi?... već danas imamo svijet koji malo drži i do ljudskog dostojanstva, ali kamoli do ljudskog života.... što bi dosita bilo da nema tih " ograničenja ", tih zapovijedi?... biblija, kur ' an, tora su smjernice da bi živjeli životom čovjeka, problem je u ljudima što sve iskvare i izopače... za one koji sumnjaju u postojanje Boga, evo, pitanje: Ako ne postoji Bog, kome se onda sotonisti klanjaju, tko je taj entitet kojim oni prinose ljudske žrtve?... Sotonisti doista vjeruju da postoji taj vrhunski demonski entitet, kojeg je, to ni oni ne spore, stvorio Bog... ateizeam je čedo sotonizma.... kao ideja sotonizam je odbojan većini ljudi, ne ulazeći u trancendetalne aspekte istog.... i kako bi ljude okrenuli od Boga, a da im se agresivno ne nameće sotonizam, smišljen je podmukli plan da se ljudima predstavi da " Boga ", kao i " Sotone " nema, da je sve to izmišljotina nekakvih vjerskibh fanatika starog vijeka s psihičkim problemima.... ateisti plediraju na znanost i ratio čovjeka, no griješe... čovjek je sinteza tjelesnog i duhovnog.... i ja sam prije bio zdvojan oko postojanja Boga, ali baveći se poslom kojim se bavim, a to je istraživanje ljudskog zla i borba protiv istog (na jedan osobiti način), shvatio sam da su atesiti u krivu, a agnostici, kojima sam nekad tako zelotski pripadao, više nisu dio mojeg života... griješnik sam, ali nikad se ne bi odrekao niti jednog dijela vjere, koja donosi mir mojoj duši i pomaže mi da budem bolji čovjek... nije jednostavno, stalno posrćem, borim se protiv vlastitih demona, padam, ali se na kraju i podignem... samo ću to reći, kad se čovjek bude okrenuo od Boga, i odrekao ga se, naš divni planet bit će krvara arena mraka, beznađa, apatije, suicida, pokolja, genocida, i svega onog što naša destruktivna priroda u sebi sadrži... nemojte dozvoliti da tama zavlada u našim životima.... to govorim svima, neovisno o tome kome i čemu pripadate... i ne dozvolite da se plemenite ideje iz monoteističkih religija (ali i onih koje to nisu) zlouporabe na štetu čovjeka... čovjek je više od hrpe mesa i kostiju... puno više prikaži cijeli komentar

Ako me otjeraš, draga, moraću da lutam i posrćem sam u neonskoj šumi.

K tebi od tebe i s tobom hrlim žudnjom obhrvana mekoćom noći zaluđena tamom bez zvijezda Na tren učini mi se - ispružio si ruke obasjan bezvremenskom strepnjom i čekaš i dozivaš Pa sklapam oči da ne prestravi me trnje na putu Posrćem pijana od pomame I tražim i tragam i ne nalazim te Obeshrabrena zorama nadjevam tvoje ime

Da mi braća jaše očeve konje, a da ja posrćem pješice?

Treba mi netko tko će znati kada trebam na loptu stati... snažno me zagrliti kada sam sjetna, kada mi misli lete negdje daleko.... Treba mi taj netko.... Tko će osjetiti kada mi treba.. lijepa riječ i nježni poljubac... Treba mi netko da mi pruži ruku kada tonem i da mi pruži ruku kada posrćem...

Oblikujem sekvence koje izazivaju neuspjeh, grešku, koje su nemoguće, improviziram situacije koje me tjeraju da posrćem.

Tapkam i posrćem, jer podsvijest uči na pokušajima.

Helen Keller " Posrćem, padam, ustajem... Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed... Sve sam željnija i sve više i više se penjem.

Bježim bez namjere, posrćem bez koraka, slijep.

Poslije tebe nisam u stanju hodati, a da ne posrćem, osvrnuti se, a da ne padnem, gledat te, a da mi se ne oduzme dah.

Svjestan sam svoje slabosti i često posrćem, ali uzdajem se u desnicu Gospodnju.

Njezina sjena bila je moja polovica, onaj manipulativni dio mojega " ja " šutke me gledala kako posrćem pod njezinim nogama.

Samo da basim seku na senk sa ću ja sebe sred srijeljački sos no pasaran, Semanja ' I ti mene gledaš kako pognut posrćem prema onom tenku sa dekom u ruci... pa gledaš onu pivsku bocu... i misliš: ' E jebiga, bar ću zajebat pola miliona ušiju kad se počnem hladit... ' pa preskočiš barikadu, stigneš mene i uhvatiš me ispod ruke dok ja kašljem krv i pođemo ravno prema tenku.

Po njemu kročim s lakoćom ili posrćem.

tako mi malo treba da budem sretna. da jedan od prosječno dobrih dana proglasim najboljim danom u životu. sramotno malo. zabrinjavajuće. pa se pitam, postajem li jednostavnija osoba ili sam spustila kriterije po kojima definiram sreću. dobar život, onako općenito. (p) ostala sam gadan cinik. a ja se čudim što su mi stopala neobično hladna već danima. kad mi je slaba cirkulacija u pravom, jednoznačnom smislu. ja ne cirkuliram moj život ne cirkulira. zaglavila sam se. posadila na glavu. naopačke. nešto radim naopako. i tako moj glavni junak« Pale sam na svijetu »dobiva prijatelja. pridružujem mu i gospodina Antun Tuna. iako tipični autsajderi, autentični louneri, sad će ipak dobiti priliku upoznati se. čavrljati o zajedničkim temama. ma, može mi pričat šta god hoće, al ' kad ja vidim da supruga mog favorita ima herpes na ustima, meni nije svejedno. ja se zaista zabrinem nad tom činjenicom. i naravno, kao svaka normalna osoba posegnem za obilnim količinama prevencijske kreme još kad bi postojalo preventivno sredstvo (za ovakvog idiota kao što sam ja naprimjer) koje bi prilikom jednostavne upotrebe izazvalo reakciju da nanjušim uvijek isti profil kretena na koje posrćem kad ih susrećem sa nuspojavom da bježim kao sumanuta... eh, kad bi samo šbb kbb. šta bi bilo kad bi bilo... jer, ako već sama plaćam visoke račune mog privatnog ginekologa, onda ću itekako brižljivo paziti kome ću dozvoliti da mi nabija stavke na računu. sigurno ne kretenu koji mi u svojoj kokainskoj ekstazi, nakon 17. grama lošeg kokaina (on više nije sposoban primijetiti razliku, ma nije niti važno uostalom kakve je kvalitete, bitan je sam čin, ritual, obred) obećaje da će ispuniti sve i jednu moju želju, srediti mi život onako kako misli da je najpametnije, napraviti od mene kvalitetnu, cjelovitu i uspješnu ženu, megazvijezdu... ma, šta on misli tko sam ja? nina, faking badrić??? a onda se naravno, ne javlja narednih tjedan dana. valjda mu toliko treba da amnezira sve što je obećao i izgovorio. ustane iz pepela. onda je ko ' nov. može nastaviti dalje. prema nekoj dekoltiranoj, sisatoj, siromašnoj (u svim kategorijama) glupači bez mišljenja i stava o bilo čemu osim svojem laku za nokte, koja neće stvarati probleme kao što to činim ja.

Da ne mistificiram, radilo se doista o mojem osobnom novinarskom križnom putu (po kojem posrćem još uvijek), a na koji su me natjerali, križ na leđa navalili i putem me bičuju (nadam se da ne zvuči previše patetično) razni urednici.

Evo refleksije 16. Križu svijetli dok tmina moje srce bije, dok posrćem pod teretom križa svoga postojanja i slabosti tvoje Isuse Srce za me tuče, gledajuć te gdje strpljivo pomiren voljom Oca ispunjaš plan da napokon svane mog Uskrsa dan, O Isuse Spase moj što vječno trpiš u meni samoj jer Isuse ti si u meni,, patru Luki i svakom bratu i sestri koja sa tobom patnju trpi.Sladak si križu svjetlosti sveta jer po tebi dolazi sloboda moja, po pobjedi Isusa koj je uzdanje meni da patnja izgrađuje nov život u meni.BLAGOSLOVLJEN VELIKI PETAK Pater, kao razbojnik na križu vapim Isuse sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje...

Ne otkrivaj nadu nepogrešivo slučajno pokrila sam je prašinom Ne trebam ja tebi zaigrana pod zvijezdama od papira naljepljenim na strop sobe Ne otvaraj beskraj ne želim krenuti Olovom sam zalila noge a opet znam da mogu letjeti Obula sam teške cipele za siguran korak vrtnog patuljka A opet posrćem Nemoj postojati u mojim mislima Okreni se i odi Sakri se u neku drugu pjesmu da ne osjetim ritam tvog disanja da ne osjetim da ne pripadam Ne trebaju tebi moje riječi Ne trebaju tebi moji snovi spremljeni u kutiju šibica Ne, ne želim te..

Samo živi, samo budi. kao neprilagođeni koji ne poznaje Boga, pa se drogira ili opija ili sexa ili. jer nema snage suočiti se sam sa sobom; Meni nisu trebali putevi čovjeći, niti psihijatri, niti stimulansi i sl.; ja imam svoju put, uski, a meni prostran jer ne padam niti posrćem

Tijelo mi podrhtava i blago posrćem dok shvaćam da je apsolutni imperativ vratiti se ispod zvučnika pomoću kojeg DJ komunicira s kemijskim freakovima okupljenim na ljetnom partiju.

Sada, kada opet gledam u " lice " računima, kada se bavim tom zlom matemtikom, kada strahujem od svakog novog sata, dana, kada ne znam bi li radije da se vrijeme vuče ili da proleti... lomim se i posrćem.

Tamo gdje ne mogu ništa učiniti, tamo gdje mi je sve izmaknulo iz ruku, gdje još mogu samo ustanoviti kako stalno posrćem, upravo tamo je i mjesto gdje mi ne preostaje ništa drugo, nego da se prepustim Bogu i pružim k njemu svoje prazne ruke.