- A gazdarica? - šanem i uhvatim se za ekonoma da ne posrnem od slabosti.

Upravo to nam svjedoče i druga današnja čitanja: Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem.

Zgrči se, ne laj, ne psuj pusti mi ruke u sebe i ljubi sjene umjesto mene Zagrizi mi život, onako kurvanjski, dok neuračunljivo lijepi i mokri na skupom tepihu molimo za tvoju mamu Hoću još, hoću još, hoću još... stenješ po navici Ja trčim šumom u tebi i i kad posrnem vrisneš tiho.

Mislim da si znao kakva sam kad si ušao u vezu sa mnom, nadala sam se da si ti netko tko će me prihvatiti kakva jesam i ako ti nešto smeta da ćeš mi na to ukazati, da ćeš me voditi s ljubavlju kad posrnem.

Kao mamurna, opijena tvojom mladošću opomenu prizivam u svijest da ne posrnem, ponovo.

Nebrojeno puta isti taj Bog me uvatia za ruku i nije da da propadnem/posrnem, i iz situacija u kojima je izgledalo da mi nema spasa, izvuka me, moram reć da se crkva sve više pretvara u zlotvornu instituciju, tj. ustanovu.

Onda sedim tamo, uživam u prijateljstvu sve dok ne posrnem od drugovanja.

" Ako pokleknem, ako posrnem da li ćeš mi ruku pružiti?

- Po noći vrlo loše vidim; moglo bi se dogoditi da posrnem i padnem i prelomim desnu ruku

Hvala što se borim da održim redovitost molitve, posrnem koji put, ali uz tvoju pomoć ustrajno nastavljam.

Budim se u sumrak mijenjam dan za noć ponovno krećem u borbu za zdrav um I svaki put kad ustanem koljena mi zaklecaju i opet posrnem dajem sama sebi obećanje da neću više hodati pognute glave stisnem šake, udarim u zid vruća krv mi cijedi niz prste

Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem.

Neki me prolaznik nenamjerno gurne u leđa, pa izgubivši ravnotežu posrnem, a neznanac pruži ruke, baš kao da se brani i to me podsjeti na daleki trenutak u djetinjstvu, kad je bucmasti moj prijatelj Filip pokušavao zaustaviti protivničkog igrača, dok bi na ulici igrali nogomet.

Drage sestre, molim Vas molite za mene da Isus pobrine za moje probleme i brige, ja mu sve to predajem.. ali nemam jaku vjeru.pomolite se za mene da mi Isus da mir u duši da se s jakom vjerom pouzdam u njega i da mi da strpljivosti u mojim brigama da opet ne posrnem.

dragi moji, svi skupa, kako ste divni kada ovako svi raspravljamo krasno i neopterećeno i onda se nešto i dozna. divota. fairy, sunce najdraže, kak si? dugo te nema. ljubavni trokuti, ha, nekome su slasni, ali tu samo liječiš neke svoje frke jer jasno je da se može izvesti četverokut, pa ne moraš baš krasti od frenda ili frendice, a i prijateljstvo vam ostaje, pa doma s njom spikaš o tome kako imate ljubavnike krasne, ali ne nužno iz kruga poznanika odnosno trokuta jer tako samo frke stvarate, iako je jasno da onog kojeg si dobro upoznala i susretala kod frendice lakše zavoliš i poželiš nego li nekog kojeg bi morala tražiti i snubiti po gradu, ako ti je do vanbračnog izleta, a mnoge žene i cure takav izlet naprave jednostavno da se malkice osvete dečkima i muževima, za sitne nepažnje, ali možda bolje o tome razgovarati. sad ćemo vidjeti kako se trokut opet pretvara u DVOJE. dakle, morate si život ispuniti, obogatiti ljubavni život DVOJE, u svakom slučaju. ad astra, ovako... jel si kad imala ovo... dođi na tuškanac, poljubit ću ti obraze, zagrlit te i pustiti doma, da vidiš koliko te cijenim u strpljenju. vrati se na trešnjevku, da ti izljubim grudi i pupak i prokurvam se tiho i romantičmo s tvojim vratom i otkritim ramenima. odenkud se čuje beyonce, why do not you love me.. to make me damn easy... to love you... pojavi se u radićevoj, da izmjenimo puno sline u kratkome vremenu, da budemo, da budeš... velika. stani se na kamenitim vratima, da iznudim jednu pažnju sa glavom ispod tvoje fine suknjice, a napravit ćemo, sve, baš sve, i letjeti visoko, kada ti, kada ti to poželiš, sunce milo, kada osjetiš da je došlo vrijeme. šetaj vukomercem jer ću tamo biti noćas da ti reknem volim-te-užasno-sve-si-mi-najveće-bez-tebe-nisam-ne-trebam-druge-nikada-imaš-me-do-kraja-ti-služim. ispružiš se u resničkome gaju i nadaš se gorućoj tišini davanja i ljubavi, dodat ćemo uzdahe, jauke, sretne smijurije, a onda znakovito šutjeti i uzimati kao žedan vode u pustinji. u rakarju zagrebačkom i šumicama oko okujina, dok ti dođe milina, ah - lete gromovito avioni, neće se čuti koliko te želim i nemam i imam, koliko je ljubav velika, u nadmetanju sa mlaznim motorima moderne... dok smo ludovali glasno od čiste, nevine želje u kojoj se Žena u tebi događala. na samoborskoj cesti, prije nego li me sludiš pa posrnem u stenjevec, da mi nabiješ sandalu u usta, da bih sisao prstiće kao beba, dok budeš moja zvečka, bebice svakoj ljubavi dorasla, prastara u artikulaciji želja. oko sarajevske, da ti krešo-mujo-haso pokaže gdje sava ljubi nebo, gdje se žena, trava, cvijeće, vjetrovi i nebo spajaju u JEDNO. oh, ima nas, po cijelome gradu, po svemiru. u splendidu jesi okrijepa, u kavani grada si kapučino, u vinceku si slađa od svake tortice, svetinjo. miroševac, da nam bude, da te tiho grli i posjeduje, u mramornoj intimi nadgrobnih spomenika jer ljubav je snažnija od padanja u grobnice, nikada ne umire... trebamo tiho mjesto za dvoje, što će nam graja? u lučko-puškarićevoj bit ću ti puška, tpg1 preciznost, snajper specijalca, snaga komandiranja crvenog, toplog... ah, sav se grad usijao kao željezo koje će rastopiti jaki metalurzi, nabildani dečki jednostavnosti i zdravlja. na maksimiru tigar, na langovome trgu benzin i dimetil-hidrazin za tvoju ushićenu raketu pomahnitalih radosti, kada se ono događaš puna i posvuda te ima, cijeli si svijet, svi kontinenti su ti, tvoje, za tebe. da imaš što još nisi imala, da budeš na nove načine, sretna ili sretnija. grand cafe, intima finih gospođa, sheraton svršavanja i esplanade udivljenja.... muzej si ti, umjetnost si, mala-velika scena, intimni glazbeni zavod, svako moje ministarstvo. ahhhhh, odasvud te žele, znam to, zato ti dolazim s tom puninom, da njih sakrijem, da ih odagnam iz tvojih misli, makar te noći, tog ljubičastog jutra koje se mazi samo sa sobom na bijelim fasadama u martićevoj i draškovićevoj. sve te ima, svi te žele, kada si Žena. pa što, sunce moje predivno, imaš PRAVO NA NADANJE, pravne akte jasne emancipacije... iako te savska 41 i zrinski 3 i maršala tita 14 možda nikada neće vidjeti i imati. ali ja te vidim, sada, dok ti ovako šaljem svako dobro. jako lijepoooooo. doviđenjaaa, zjvezdolika. nasrni na mene, bit ću pomahnitali gentilhomme u hipnotičkom adagiou koji svira tvoje čudesno tijelo kao harfu... pomažem ti da se sjetiš koliko si čarobna, da se sjetiš te Žene u sebi, sve njene duhovnosti jer znamo kako umiriti tijela. dolazi mi kraljevstvo femino, u trench-coatu, ništa ispod, taban ljubljena sakrit i oboružan pigalle 120 patentom od louboutina ili day-glo crvenim boat-om, divnim cipelicama cjelovite dame iznuđene kod sperry topsider.... jer... SVE JE DOBRO ZA ŽENU SAKRITO U MUŠKOJ MAŠTI, miljenice koja čekaš najbolje. (nisi imala takvih situacija u životu? hm, bit će da mi je istom žao, što nisi izgarala u takvoj žeđi i... ŠTO NISI PRONAŠLA ČOVJEKA KOJI ĆE TE NA TAJ NAČIN CIJENITI, pa ne treba nikakav trokut. pozdrav.)

Pa štiklom upadnem u najmanju rupicu na Korzu i posrnem.

Pobožnik ne gubi Boga iz vida: »Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem« (Ps 16, 8; Dj 2, 25).

Nikada mira, tjera me nekakva neumoljiva sila gore, a za malo pođem, pa opet gadno posrnem.

Koliko puta sam posrnem i počnem se pitati kakav je taj Bog u kojeg vjerujem i shvaćam li ja nešto tu pogrešno možda su svi ti drugi ljudi u pravu, a ne ja, i možda stvarno sam grijeh činim što nisam pobacio svoju djecu da bih onima jedno-dvoje koje bih ostavio mogao sve pružiti što i drugi pružaju svojima pa i puno više.

Z ahvaljujem ti se Gospodine što si uvijek uz mene i moju djecu, zahvaljujem ti se na svim blagodatima života, zahvaljujem ti se što imam svoj posao, svoj stan, zahvaljujem ti se što su moja djeca dobra i poštena i što idu pravim putem, i ponajviše ti se zahvaljujem što sam osoba s puno ljubavi i dobrote koju mi ti svakodnevno daješ i što nisi nikada dozvolio da posrnem i odustanem od pravoga puta.

Dakako i dalje mi je život isprepleten usponima i padovima ali imam nekoga tko me vraća kada posrnem.

Te večeri kad sam ga upoznao sa svojom odlukom mogao sam po prvi put vidjeti tugu u njegovu pogledu, u njegovom objašnjavanju kako bi bilo dobro da sačekam sa odlukom i ne posrnem pri prvim kušnjama, osjetio sam kako me nagovara da ostanem.

I naravno, trebam vas, kao i uvijek, da ne posrnem u trenucima kad me morske sirene budu zvale u kraljevstvo svoje.

Pitanja koja sam si postavljala nisu više toliko teška, posrnem, podignem se i ide

Da ne posrnem jer drhturavim korakom srljah prema tlu.

Pa mi je sad to mantra koje se držim k ' o pijan plota... a onda se negdje u glavi pojavi glas moje mame pa ipak posrnem i sve štreberski uglancam

Ne kao što si ti znala do kud mogu otići, a da se ipak vratim i ne posrnem.

Ja znam da se kajem radi onoga što se dogodilo onoga dana u sjeni breza i da sam putnik koji želi ići naprijed, premda ponekad posrnem ili padnem.

Nije mi važno je li u splitu, samo da je sretnem... vjerujem da bi znao da je to ona... ali opet, čovjek se često prevari, možda posrnem, i izgubim je zauvijek... ali, vrijedi pokušavati, mislim da nikad neću saznati tko je ako je ne budem tražio, možda su nam se već sreli putevi... Jesu li? Da bar... Kako bi to bilo lijepo... Naći pravu ljubav s 16... Da bar... Znam da to svi žele, svi bi to volili, da mogu tako provesti cijeli život s onom pravom... Čovjek se ponekad nađe u trenucima kad se zapita jeli to to, jeli to ona prava (ili pravi)...

Nerijetko posrnem - padam i opet se dižem.