Hoće li postjugoslavenske kinematografije, svaka za sebe ili možda na neki način zajedno, uspjeti savladati ove i druge zahtjeve, ostaje nam za vidjeti.

Nakon toga se pak prešlo na analiziranje slavne priče Ive Andrića ' Pismo iz 1920. ', čija su različita tumačenja ponudili Mandić i Ivan Čolović, ali se i pokazalo da za razgovor na temu postjugoslavenske kulture trebaju i gosti koji nisu samo iz Beograda odnosno Zagreba, jednako kao kad se dodirnulo recentnih prosvjeda u Sloveniji.

Iako postjugoslavenske kinematografije dijele zajedničku prošlost, moja je teza da ona nije determinirala ono što se dogodilo poslije, odnosno da nije bilo " jugoslavenske filmske škole " koja bi nastavila živjeti i nakon Jugoslavije, kao u košarci.

U tome su postjugoslavenske kinematografije (osim Slovenije) potpuno drugačije: događaji 1990 - ih toliko su obilježili jednu generaciju da je izblijedilo sve što je bilo prije.

Postjugoslavenske kinematografije donekle su dijelile sudbinu istočnoevropskih, ali su se u jednome bitno razlikovale: dok je jedna od najvećih priča tranzicijskih zemalja bila upravo ta da više nema velikih priča, zapadnom se Balkanu dogodilo dramatično zgušnjavanje povijesti?

Ispod nicka kojim se, pretpostavljam, služi u galaksiji anonimnih da danas komentira rezultate HNL-a, sutra atomsku fiziku, a prekosutra opisuje kako bi prasnuo Angelinu Jolie, pisalo je: besplatne knjige ex yu pisaca, uz link za stranicu sa dvadesetak romana recentne postjugoslavenske proze

Srpski pisac Vule Žurić (Sarajevo, 1969.) neprikosnoveni je pripadnik, nazovimo je nezgrapno, post-postjugoslavenske generacije pisaca čija djela zbog više razloga korespondiraju s nadnacionalnim tj. regionalnim, odnosno potpomažu da se oba ' post ' prefiksa jednostavno međusobno ponište.

Evo što su o tome rekli strani diplomati akreditovani proteklih deceniju i pol na tlu Jugo, bože mene Regije: - odlazeći u kolovozu 1993. na odmor, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel je objavio da sa sobom nosi Andrićevu Na Drini ćupriju; - zapovjednik UNPROFOR-a u BiH general Philippe Morillon navodi u memoarima kako je, ponukan savjetom francuskoga ambasadora u Beogradu, na noćnom ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti; - dugogodišnji predsjednik španjolske vlade i u devedesetima član nekih posredničkih izaslanstava za postjugoslavenske ratove Felipe Gonzalez izjavio je potkraj 1998. kako je " iz romana o mostu na Drini naučio o Balkanu više nego iz tisuću službenih informacija "; - hrvatski ambasador za zemlje Beneluksa Janko Vraniczany-Dobrinović kazivao je novinarki u kolovozu 1994. kako je glavnom tužitelju Haškog suda Richardu Goldstoneu i suradnicima preporučio da pročitaju upravo Na Drini ćupriju " da bi se malo približili srpskom pogledu na problem, koji je jako specifičan i koji se ne može opisati kao crno-bijeli "; - britanski general Michael Rose, od siječnja 1994. do siječnja 1995. zapovjednik UNPROFOR-a u BiH, u memoarskoj knjizi o tom dobu navodi da je pročitao Travničku hroniku, pa ju čak i uvrštava u popis literature kojom se služio pišući knjigu, zajedno s nizom historiografskih i vojnoteorijskih djela.

Pričalo se dosad o, između ostaloga, značenju kulture, Mediteranu i feminizmu, no čini se da je tema sinoćnje tribine ' Postjugoslavenske kulture: koliko se razumijemo? ' ipak bila tvrd orah za inače ne tako plahe govornike poput Ivana Čolovića, Borisa Postnikova, Dejana Ilića, Ivane Simić Bodrožić i Igora Mandića.

U četvrtak, 27. prosinca, s početkom u 20 sati, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, Treći program Hrvatskoga radija organizira tribinu Postjugoslavenske kulture: Koliko se razumijemo?.

Naime, dok se čelnici bivših jugoslavenskih država zalažu za tzv. individualni pristup EU svakoj od zemalja, Steinerova prezentacija karte i zahtjev EU za strategiju za cijelu regiju ponovo otvara pitanje postjugoslavenske suradnje i integracija na koje je lokalne političare iznimno teško navesti.

Zagreb se opet pokazao kao gotovo savršeno mjesto za ovakvo okupljanje zbog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013., kao druge postjugoslavenske države koja je ostvarila članstvo u EU-u.

Svojim širokim zahvatom svih filmskih pojava unatrag dvadeset godina, kao i uvidom u čitav kulturni okvir i socijalno-političke prilike, Jurica Pavičić uspješno je proanalizirao situaciju postjugoslavenske kinematografije, ponudio zanimljive modele koji pružaju uvide u filmske načine predočavanja zbilje jednog dijela Europe koji je donedavno bio (a i još uvijek jest) bure baruta, mjesto turbulentnih zbivanja, mnogima izvana još uvijek prilično nerazumljivo.

Promatrajući postjugoslavenski film u širem regionalnom kontekstu i pomno analizirajući paradigmatske filmove iz pojedinih nacionalnih sredina, pa tako i hrvatske, ova knjiga istražuje kroz kakve su stilske promjene prošle postjugoslavenske kinematografije tijekom posljednja dva desetljeća te na koji su način one povezane s promjenama što se zbivaju u specifičnim društvima i u svijetu.

A to je da Jergović, čak i kad piše svoje lošije knjige, toliko odskače od kriterija postavljenih ' prosječnim vrijednostima ' suvremene postjugoslavenske proze da ga tim kriterijima malo tko više i mjeri.

Na jednoj strani, naime, uz par se iznimaka našla samo hrvatska estradna mladež, a na drugoj teška artiljerija postjugoslavenske pop-muzike.

Elem, promotrimo li postjugoslavenske književnosti kroz te dokazne naočale često jeftinih okvira, možemo reći da je suvremena hrvatska proza mahom stvarnosna, odnosno čvrsto ugniježđena u surovi realitet ovog sad i ovdje, pri čemu su ishodišta autorefleksivnosti i trauma uglavnom u nedavnoj ratnoj prošlosti.

Na otvaranju, prisutnima će se obratiti organizatori Postjugoslavenske mirovne akademije te voditelji ovogodišnjih kurseva: Tonči Kuzmanić, voditelj kursa Politika, moć i nejednakost; Svjetlana Nedimović, voditeljica kursa Uloga historijske istine u transformaciji sukoba i Jayne Docherty, voditeljica kursa Strategic Peacebuilding (Strateška izgradnja mira).

Gotovo dominantna socijalna funkcija socijalističkog modernizma postaje proboj u tematsko tržište doktorata na Zapadnim univerzitetima, kako za postjugoslavenske studente tako i za one sa Zapada.

Očekuje se da će primjer Hrvatske ohrabriti i ostale postjugoslavenske države u pregovorima.

Gube li takvim kolonijalnim odnosom postjugoslavenske kinematografije pravo na modernost?

Već dva desetljeća Nenad Popović potiče i objavljuje mlade autore postjugoslavenske generacije iskorijenjene ratom.

Treći program Hrvatskog radija je u svojem ciklusu tribina u Knjižnici Bogdan Ogrizović 27. prosinca došao do teme postjugoslavenske kulture, postavivši pitanje ' Koliko se razumijemo? '.

Teritorijalno gledano, Finska je skoro šest puta veća, ali sa 5,4 milijuna stanovnika spada u male europske države (sve skandinavske i postjugoslavenske zemlje zajedno imaju manje stanovnika od jedne Italije).

Pojam dominantnosti nije određen time što bi takvih filmova bilo brojčano najviše, nego time što su navedeni stilski modeli reflektirali prevladavajuće ideologije pojedinih društava, time što su ih eksplicitno podupirale vlasti, odnosno službene kulturne politike, time što su djela samobalkanizacije i normalizacije dala najuspješnije te inozemno najvidljivije postjugoslavenske filmove i, napokon, time što su te stilske modele kritika, publicistika i novinarstvo intuitivno uočavali i osjećali kao dominante, mada oni dosad nisu jednoznačno imenovani, niti je postojao njihov egzaktni poetički opis, kao što ni njihov korpus nije bio jasno izdvojen.

Ne, on je pravi i cinični otac naše (zasad u lošoj beskonačnosti zaglavljene) postjugoslavenske tranzicije, onaj tko nas prevodi iz socijalističkog emancipatornog jugoslavenskog projekta u rubno-kapitalistički, reakcionarni i kontrarevolucionarni, nacionalno-državni i regionalni tranzicijski projekt, mnogo više od u usporedbi s njime dirljivo iskrenog konvertita komunista/nacionalista Tuđmana.

Na čitavom prostoru " regije " jedan je od najcijenjenih pisaca generacije a općenito jedna od središnjih ličnosti postjugoslavenske književnosti.

Nagrađivani kazališni redatelj koji u rodnom Mostaru snima film ' Obrana i zaštita ' govori o tome koliko se taj grad promijenio od vremena njegova djetinjstva, ima li naslov filma veze s nekadašnjim predmetom u školi te zbog čega misli da je Mostar postao obrazac problema postjugoslavenske krize

Taj je društveni angažman, koji sebi u zadatak i ultimativni po-etički cilj stavljaju ove postjugoslavenske književnosti na štetu estetskih vrijednosti, u biti prividan stoga jer je inertan produkt ideologije.

Mada bi pomno predstavljanje izvorišta rečenih stilskih modela postjugoslavenske kinematografije u djelima jugoslavenske kinematografije moglo uroditi i cijelom samostalnom knjigom, šteta je što Postjugoslavenski film ipak nije upotpunjen i tim aspektom, pa makar zbog toga znatno narastao u opsegu.