U projektu će se preispitivati odnos prema povijesti - kako prema onoj stvarnoj koju nalazimo u arhitekturi grada, muzejima i ljetopisima, tako i prema onoj imaginarnoj kakvu sve više nalazimo u postmodernističkim interdisciplinarnim umjetničkim istraživanjima.

Hrvatska kultura nekažnjivosti U Hrvatskoj vlada kultura nekažnjivosti kad je riječ o svakodnevnom protuhrvatskom govoru mržnje, koji se sofisticiranim postmodernističkim relativističkim načinom pro-vlači medijima, društvom zabave i tzv. civilnim društvom.

Hrabro zadirući u same fundamente filmske povijesti, von Trier je istinski lučonoša njene aktualnosti, te postmodernističkim eklekticizmom i izokretanjem vrijednosti (castiranje nedodirljive dive Catherine Deneuve za sporednu ulogu tvorničke radnice, primjerice) pionirski postavlja novi poredak stvari stvorivši snažnu, provokativnu dramu; remek-djelo savršene, kompaktne strukture, posve drugačije od svega dosad viđenoga.

Sklon srazovima visokog i niskog, sublimnog i grotesknog, nevinog i izopačenog, čiste ljubavi i seksualnih orgija, dubokih uvida i trivijalnosti; stoga nije nimalo čudno da je upravo u vrijeme dominacije modernističkog elitizma posegnuo za " postmodernističkim " spajanjem najozbiljnijih i najidiosinkretskijih umjetničkih poriva s tržišnom, ali i psihološkom logikom žanra (trilera) i željom za gledateljskim odjekom.

Podstaknut, između ostalog, darvinističkim epistemološkim rezom, koji osporava ranije neporecivu božansku genezu i identifikaciju ljudskog bića, ovaj Bazarovljev iskaz zrači u danas aktuelnim, postmodernističkim raspravama o krizi, raspadu i decentriranosti subjekta, o fraktalnim česticama velikog nezasitog poretka (jezika, društva, teksta, znaka).

U nastavku ona je govorila o raznolikim Pamukovim književnim svjetovima, intertekstualnosti njegovih romana, postmodernističkim postupcima, sučeljavanju osmanske tradicije s avangardnom umjetnosti Zapada, intelektualnom dijalogu između orijentalne i zapadne kulture.

Izdavač je progovorio i o stilu romana, za kojeg reče da nimalo ne nalikuje uobičajenim trilerskim konstrukcijama nego da je pisan postmodernističkim stilom - priča nam je dana u obliku mnogobrojnih intervjua.

Neki bi, naime, iznad njega postavili jedan od sljedećih klasika, " Psiho " (1960.), " Sjever-sjeverozapad " (1959.), " Ozloglašenu " (1946.) ili " Prozor u dvorište " (1954.) koji, realno, sa svojim postmodernističkim " metajezikom " (" movie-within-a-movie "), zamagljenom granicom između voajerizma Jamesa Stewarta i samog čina gledanja/režiranja filma s prekrasnom Grace Kelly u krupnom planu, zaslužuje vrh liste kao visoko postavljeni spomenik pokretnim slikama

Moguće je, naime, braniti tezu da se navodni raskid hrvatske proze s postmodernističkim modelom pisanja zbio kroz svojevrsnu komediju zabune, prouzrokovanu tekstocentričnim pristupom kritičarki i kritičara: naime, upravo suprotno proklamiranoj i općeprihvaćenoj slici događanja, tek kada je smatrala da raskida s postmodernizmom, hrvatska je književnost postajala postmodernom.

Premda je ruski postmodernizam proglasio borbu s klasicima, zbog čega se u teoriji najčešće rabi sintagma odstrel na ruske klasike, motivi i obrasci klasične književnosti stalno tinjaju u postmodernističkim tekstovima oni su u neprestanoj komunikaciji s tolstojevskim tipom romana

U vezi mogućnosti da se birači konačno mogu opredjeljivati po kriteriju kako tko vlada (a ne samo prema ping-pong nabacivanjima u Saboru, medijskim i sličnim postmodernističkim pojavama) je aktualno da to nije zapravo novost nego zrelost, neke vrste sinteza, obzirom da posluju sve strane i akteri koji se i više nego odobro znaju, pa se i vladanje (i zalaganje) i više nego dobro zna.

Roman s postmodernističkim kompozicijskim rješenjima i nezaboravnim likom starog Židova koji u njujorškom stančiću odmotava vlastitu povijest, izgrađen je kroz dinamičnu smjenu sjetnih i komičnih epizoda iz junakova djetinjstva, te komedijom (ili tragedijom?) zabune, koja je oduzela smisao njegovoj jedinoj ljubavi i njegovu jedinom istinskom pothvatu romanu što ga je napisao u mladosti pa izgubio u ratu, da bi ga pod svojim imenom objavio neki njegov prijatelj iz djetinjstva.

Nekada se Briana De Palmu optuživalo da je Hitchcockov plagijator dok se par desetljeća poslije Quentina Tarantina za istu stvar nazivalo postmodernističkim genijem, tako da je očito teško odgovoriti na pitanje iz podnaslova.

Na ovogodišnjem je Festivalu bila zamjetna zastupljenost popularne glazbe koja je očigledno ponesena postmodernističkim tendencijama intermedijalnih iskustava ušla na velika vrata u prostore filmske glazbe.

A u novim postmodernističkim okolnostima se gubi običaj gedlati te drame iz perspektiva svih sudionika, a najviše " krvnika ", koji su najveže " žrtve " jer se i nakon toliko napredovannja i sto čuda ne manje nego još više moraju hrvati i krvariti po bespućima povjesne i stavrne zbilje, KP Kine sa svim i svačim na sve strane svijeta a naše maoističke divizije čak i šokovima štakornjaka i nekog Vuk-pavlovića u središtu Zagreba a u novije doba i nekom Lećavicom na Marsu (Lećavica i Donje Utore svadili se neće da govore), nesposobnim likovima koji mlate žuju i ne shvaćaju ništa, diverzijama koje priređuju PVC cijevi po Vrbanima III te beskrajna materija infrstrukture koja naglo oživljava bap kada je stavljena točka na i rečenicama da sve treba biti EU tip top harmonizirano.

U neljudskoj komediji, međutim, nije stvar samo u tome što pripovjedač barata citatima, parodijom i pastišem, pa uvodi i u tekstu ukršta stihove Francoisa Villona, članke s Wikipedije, odlomke Gastona Bachelarda, zadatke iz gimnazijskoga udžbenika matematike i tako dalje, i sve luđe jer svi su njegovi postupci ipak samo uzorni primjeri izvježbanoga poigravanja postmodernističkim tehnikama nego i u tome što je glavni lik, Stefan Stefanović, antijunak našega doba, sjajna inkarnacija autora nakon vlastite smrti.

To je i najava početka izlaženja sabranih djela ovog pisca koji je hrvatskoj publici poznat po intrigantnim postmodernističkim pričama iz književnih časopisa: u svibnju će mu izići roman Hrabalova knjiga, a za godinu dana očekuje se prijevod njegova zasad najvećeg romana, koji je odmah po izlasku postao hit i požnjeo kritičarske pohvale: obiteljskog romana o Esterhazyjevima Harmonia Caelestis.

Postmodernističkim citatnim ciklusom Pollockova svjetlost Bilosnić je zapravo učinio avangardni, apsolutno novi preokret svoga slikarskog izraza. Skidajući Pollocka ogolio je i svoju vlastitu umjetničku bit. Pollockova svjetlost nosi snagu njegove poeme Krik, a filozofiju poetskoga ciklusa Tigar.

Puno ona govori o ovim našim " modernim političarima " ili bolje rečeno " postmodernističkim vlastodršcima ", o njihovom karakteru, odgoju, kulturi, a prije svega njihovom smislu za realnost, političku i svaku drugu, te odnosu prema sebi i drugima.

Prije svega, već spomenutim postmodernističkim intertekstualnim (i intermedijalnim) strategijama, koje su, uostalom, jedan od glavnih zamašnjaka Jarkova opusa, nastalog najvećim dijelom kroz reinskriptivni hommage različitim, mahom suvremenim i redom izvrsnim piscima: Jarak je prije svega čitatelj, a tekst gradi kao prostor rezonance motiva, postupaka i problemskih preokupacija omiljenih autora.

Radnja priče ' Razgovori sa Regulom ' smještena je u vrijeme Kaliguline vladavine Rimskim Carstvom, a zasnovana je na postmodernističkim, pseudo-dokumentarnim postupcima.

Više nego mnogi drugi iz njegove generacije, a i onih poslije, Maroević je duboko u postmodernističkim vodama, nepomiren s čvrstim sustavima, kao jedan od najaktivnijih kritičara recentne poezije (dugi niz godina upravo na stranicama Slobodne Dalmacije redovito i brzo prati aktualnu domaću pjesničku produkciju).

Istoričar umetnosti Ješa Denegri opisao je Rackovića i njegovu umetnost kao autentičnu pojavu što izaziva protivrečna viđenja. Ukoliko je danas posle potpune legalizacije načela pluralizma u postmodernističkim osamdesetim uopšte moguće govoriti o nekoj umetničkoj pojavi kao o alterantivi, o nekom umetniku kao marginalcu, onda bi ovi pojmovi mogli najpre, da se na beogradskoj umetničkoj sceni devedesetih, dovedu u vezu sa delovanjem i ponašanjem Nenada Rackovića. 12 Ukazujući da se umetnikovo ponašanje često odvija na oštrici ekcesa, konflikta i samodestrukcije, što se odražava i na dela/performanse koje izvodi i stvara, Denegri ističe da ih njihova nedoteranost i neartikulisanost spasava od zapadanja u preestetizovanost i predizajniranost. Takvo nedoterano i nedovršeno stanje rada Racković ispoljava naprosto zbog prirode svog temperamenta koji mu ne dopušta ni trena koncentracije, on za oblikovne operacije u koje se upušta još uvek nema potrebnih tehničkih znanja, no u svemu tome uspeva da doskoči potenciranom ekspresijom, namernim drastičnim narušavanjem zakonitosti plastičkog sklopa forme dovedene do samog ruba (a često i prelazeći tu granicu) opstanka rada kao samodovljne umetničke tvorevine. 13 Kao autor koji deluje u više medijskih područja, Nenad Racković je do sada samostalno nastupao u Galeriji Studentskog kulturnog centra (Transfrontum, 1985; Vanum ka globalnom crnom, 1986; Bogovi kuge, 1989; Tehno metalika tatoo, 1991; Geometrica Ageometric, 1998; Totem Golootočkog plemena (performans), 2005; Totalna destrukcija, 2008); Srećnoj galeriji SKC (Nekrofagija, 1991), Galeriji Kulturnog centra Beograda (Superstar, 1994), u Galeriji Doma omladine (Kolekcija 97, 1997; Made in Hell, 2000; Retrospektiva 1983 - 2003, 2003); Galeriji O3ONE (Shizomania/Transformance, 2005); Galeriji Remont (Nation of Satan, live act, Džoni Racković Bob Milošević DJ Ewox, 2007); Galeriji Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu (Sadomazohisti iz dubine groba, 2009); Blok galeriji u Beogradu (Nenad Racković Lord of The Hardcore, 2010); Inex filmu u Beogradu (Ordinacija 3, 2012); grupno je nastupao na Oktobarskom salonu (1993, 1995, 2001, 2007), Jugolovenskom bijenalu mladih u Vršcu (Paradoksi vremena, 2000), u Galeriji Doma Omladine (Galerija Doma Omladine 1995 - 2004, 2004); Galeriji Studentskog kulturnog centra (Mikropol, 2004; Border Disorder, 2005) Muzeju savremene umetnosti (O normalnosti, Umetnost u Srbiji 1989 - 2001, 2005), u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu (Funkshion.

Nitko više ne misli, ako se ikada i mislilo, da rovac (kukac) i krtica (sisavac) pripadaju istoj životinjskoj porodici jer, eto, oboje žive pod zemljom i prednji su im udovi prilagođeni za kopanje. (U vezi s pretežno neutemeljenim postmodernističkim prezirom prema prirodnim znanostima preporučujem duhovitu apologiju Paula R.

Roman koji postmodernističkim načinom spaja drevnu prošlost sa sadašnjošću: život i tragični kraj manjeg prapovijesnog plemena u Lici - nastanjenog u polju uz rijeku ponornicu ispod brda Vatinovac koje u nutrini skriva veliku, mističnu i prekrasnu špilju Bezdanjaču - spaja s pričom o životnim prekretnicama mladog speleologa, otkrivača špilje s njezinim sudbonosnim sadržajem.

Štefica Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić s podnaslovom Patchwork roman stekao je 1981. iznimnu popularnost ne samo postmodernističkim poigravanjem s načinom pripovijedanja oslonjenim na dnevnik, savjete, citate i njihovim uklapanjem u mozaik koji grafički sugerira krojenje krpica nego čak i više neodoljivom naslovnom junakinjom mladom i depresivnom daktilografkinjom koja pati zbog pretilosti, nesposobnosti da nađe partnera ili ostvari bar neki od ideala koje nalazi u ljubićima, tada iznimno čitanom žanru trivijalne literature kojeg Dubravka Ugrešić efektno parodira svojom prozom.

U Hrvatskoj vlada kultura nekažnjivosti kad je riječ o svakodnevnom protuhrvatskom govoru mržnje, koji se sofisticiranim postmodernističkim relativističkim načinom provlači medijima/Institucionalizirana je šutnja, također kao oblik govora mržnje, pa se šuti o nepoželjnim i tabuiziranim temama/Javno prozivanje novinara zbog nacionalne svijesti, njihovo etiketiranje kao fašista, ili pak skandalozni poziv na zabranu i ukidanje bilo kakve legalne kulturološke i političke ustanove, sastavni su dio govora mržnje

Ovim se tekstom, između ostalog, samo želi upozoriti na to da se na tržištu, koje se danas ravna postmodernističkim načelom everything goes (sve prolazi), mogu naći mnoge knjige koje se čovjekom, njegovom dušom i svim njezinim izrazito složenim i još uvijek u potpunosti neotkrivenim dimenzijama, bave nestručno i nekritički, a tako im, nažalost, i čitatelji pristupaju.

Iako prvenstveno poznata po svojim eksperimentiranjem formom i sklonosti postmodernističkim poigravanjima u ovoj zbirci objavljenoj početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Calvino koristi tradicionalno pripovijedanje pokazujući pri tom kako je vičan suptilnom psihološkom portretiranju i poetiziranju bez ikakve vrste odmaka.

To doista i vrijedi za bosanske pripovjedače mlađe generacije, pripovjedače iskustva kako ih je nazvala tamošnja kritika, kao što su Veličković, Samardžić, Bazdulj, Hemon, Mehmedinović i dr., ali istovremeno tu su i oni s jačim korijenima u postmodernističkim poetikama poput Karahasana ili Horozovića, koji također imaju odličnu recepciju u Hrvatskoj.