Ili će, svaki put kada se posvađam sa senilnom, i nažalost, bolesnom majkom, na njen poziv, doletjeti policijska ekipa kako bi ispitala o čemu se radi?

Posvađam se i odem kod druge referentice, ali koja nažalost ne radi moje područje, jer sam ipak htjela posao obaviti.

A ja mislim: Što ovaj Nikola meni nikad ne da za pravo, ja ću svome sinu sve dopustiti. Živimo u istoj kući i kažem da mi je dan upropašten ako se barem jedanput kvalitetno ne posvađam sa svojim ocem.

Ej sada me Ana nazvala i ispričala mi se... hmmm... To tako uvijek, iako sam već potpuno (iskreno) sam počela sumnjati na to da ju Tena nagovara da se mi posvađamo jer uvijek kada sam sa njima dvjema vani onda se posvađam s Anom, a kada nisam onda smo si super.

Ja sam i inače jako osjetljiva na svoje roditelje i ne dam nikome da ih vrijeđa doduše, takva sam prema svim osobama koje volim ako se s nekim iz bilo kojeg razloga posvađam, onda volim protuargumente, a ako ih druga osoba baš nema, neka vrijeđa mene, a ne osobe oko mene.

Ustvari, ja se posvađam jer se on ne zna svađati.

I stanem ja u red, posvađam se sa starčićem koji se htio ugurati prije, i onda skužim da sam karticu ostavio na poslu.

Vrlo sam impulzivan, lako se posvađam, ali brzo mi postane žao i idem se ispričati.

Ja još nisam došla do stadija da se posvađam s njim onak zapravo i da ga otkantam a eto natežemo se već godinu i pol.

Neraspoložena sam, plačem, prigovaram, živciraju me i naljute stvari koje inače ne bi i onda se posvađam sa svojima.

od tada više ne vjerujem ljudima tako lako... za to treba vremena... tako je bilo sa njima... bilo je tako i sa bivšim momcima... no od 5 mjeseca ove godine odlučila sam da neće biti tako više... neću dat ljudima da me tako lako povrijede... da, plačem kad me pogodi nešto... da, tužna sam i depresivna kad mi je nešto... da, plačem kad se posvađam sa nekim bitnim u mom životu al to je zato jer tu osobu ili te osobe volim i onda me to sve pogodi... al da ću ja više plakati radi ljudi koji to nisu vrijedni...? ma ne dolazi u obzir... suze su vrijedne samo malo ljudi i radi njih ih vrijedi prolijevati... svatko govori nemoj plakati, no svi mi plačemo kad nam je najteže... zato je ponekad bolje dobro se isplakati i onda je sve gotovo... napola je problem riješen... je, da nam nije riješeno sa tim ništa al nam je lakše i bar je napola riješeno kad se mi istresemo u suzama... ja više nisam ona osoba koja piše gore u onim riječima.... jesam ostala ista, uvijek ću biti ista al sam snažnija i jača kao osoba...

Ja samo zapamtim... i kasnije kad se zbog nečeg posvađam s tom osobom, onda znam izvući sve te sitnice koje je ta osoba napravila, a meni su smetale.

Ovamo navratim da se pošteno posvađam.

No, kad je nužno, odnosno kad nema izlaza, onda se i posvađam, ali se trudim da to bude« kvalitetno ».

Svjestan svoje situacije zapisao je: " Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam i s ostatkom... "

Ponekad sam ljut i na Njega ali sreća moja da traje kratko ta ljutnja jer bi se tek onda emocionalno raspao da se i s Njim posvađam.

To nije istina.Ovo može biti osobni stav urednika tribine ali moj sigurno nije.Jedno je stvar osobnih preferenci a nešto sasvim drugo podlijeganje kolektivnom nastupu medija.Ljudi koliko ja vidim prate apsolutno sve.Danas imate toliko toga nadohvat ruke da nije teško pronaći nekoga u bilo kojoj sportskoj sferi djelovanja tko će vam odgovarati na unutarnje potrebe, želje, i očekivanja.Tako ja imam Liverpool i Barcelonu.Na Anfieldu sam bio na Camp Nou još nisam ali planiram ubrzo.Uz njih tu je i Hajduk naravno a od američkih sportova volim pogledat i nba i nhl a u zadnje vrijeme pod utjecajem ljudi sa chata i nfl koji mi se sve više sviđa.Sad će te vi mene pitat pa gdje je tu emocija, navijačka pripadnost i slično? Pa postoji apsolutno.Pogotovo kada je Liverpool u pitanju.Kada Redsi izgube meni je to u rangu poraza reprezentacije.Jasno kao dan.Najviše mi smetaju debilni komentari tipa kako možeš navijat za strani klub i kako takvu činjenicu uopće pretpostavljaš Hajduku i izabranoj vrsti? Pa ljudi moji šta vas se tiče.Moja stvar.Ljubav prema nečemu ne može se mjeriti u stranoj i domaćoj valuti a ako netko pokuša izvest slično neka mu je sa srećom.Naravno da je uspjeh koji ostvari tvoja zemlja ispred svega drugog i nacionalni naboj je ipak nemjerljiv s drugim osjećajima.Ipak to nikako ne predstavlja problem da razno razni idioti pokušavaju omalovažiti vaš odnos prema nečemu što nije unutar naše zemlje.A često se i sa ekipom posvađam gadno baš zbog takvih idiotarija.Ljudi se jednostavno pronalaze u drugačijim uvjetima i različitim interesima.Nema ničeg lošeg u tome.Moj prijatelj s fakulteta je prošao preko 50 utakmica Milana po Italiji i inozemstvu pa isto često zna naletit na komentare gore navedenog tipa.

Onda se ja posvađam, s njim i kažem mu da smo ja i MM zaslužili malo više poštovanja.

To često činim, a najviše kad se posvađam sa ženom.

Čula sam da imaju neke metode kao neka fake blood i sl. i sad mi je to samo u glavi jer ne želim da se posvađam sa njim, ne želim da ga izgubim zbog te gluposti, nisam imala namjeru da mu nešto lažem.

Za me vrijedi, ukoliko se već ujutro posvađam s nekim, ako je " teško vrijeme " (i iako volim kad pada kiša), ako pomislim već unapriejd što sve ne valja i što sve lošeg bi se tokom dana moglo dogoditi, velike su mogućnosti da će e to odraziti na cijeli moj dan, te neću biti dobre volje.

Katkad se s njima i posvađam, ali se natrag pomirimo i opet smo dobri prijatelji.

Vidjela sam mnogo žena koje su pokolebane ponašanjem osoblja i nisam željela riskirati da se posvađam sa sestrama zbog njihovih pravila koja određuju kada ću držati svoje dijete.

i meni se onda skupe sve žile. jako se skupe i stisnu. mislim da bi se mogle na njima svirat fantastične melodije. u trbuhu mi se počne nešto mješat i počne me peći grlo. postanem dosta nervozna i imam potrebu hodat. i hodala bih puno kad sam živčana, uvijek moram negdje ići. i obično idem. kad se jako posvađam najčešće i odem. uzmem stvari i ćao.nema me. poslije me pitaju pa di si otišla? a ja kažem... pa na koncert za violinu u g duru.

Ako netko proćita ovaj blog i pita se zašto ga pišem, moj odgovor je zato da se ne posvađam sa nekim, neke stvari imam potrebu reći, ali ako to kažem osobama kojima trebam, postoji velika mogućnost zavade.

A znaju bitne stvari, ko mi je decko (ako ga imam), s kim se druzim, ako se posvađam s nekim (to skuze sami kad prestanu viđati neku osobu, kad nema telefonskih poziva itd. pa pitaju sta je bilo: D), ocjene ugl znaju (ne dajem im izvjesce bas svaki dan, ako pitaju ili ako je nesto bitno onda kazem, nemam straha zbog toga: ne zna:)..

A sa sucima se nekad posvađam, kad donesu stvarno neku jako krivu odluku.

Što ako se posvađam s prijateljem, jesmo li i dalje prijatelji?

- borim se za sve što volim i što želim.. - nisam baš zaljubljive naravi, ali kad se zaljubim onda je to ozbiljno.. - jako sam povezana s frendovima.. - ne volim ljude koji ogovaraju iza leđa, ali se ne usude reći ti u lice što misle o tebi - kad se posvađam s frendovima nikad se ne durim dugo.. - žalim ljude koji se mijenjaju i koji nisu ono što jesu zbog neke osobe ili samo kako bi ispali više kul.. Ljudi, to je tako jadno, zato budite svoji jer jedino ste tada kul.. i jedino tada će vas netko najviše poštovati - prijateljstvo je nešto što se mora čuvati i paziti..... jer pravih prijateljstava ima malo....

Svake godine se tako posvađam sa domaćim čuvarima parkirališta uz plaže da je čudno kako još uvijek neka krv nije pala.