I sva sam smušena ovih dana što se tiče sveg živog, totalno sam neodlučna i neka čudna i svađam se sa ljudima s kojim se ne želim svađat i to me pati.. al kad niko ne kuži (osim par osoba) da kad ja nešto želim reći i kad ja to kažem na taj svoj način ja se ne želim svađat niti izazivat neku svađu.. ja samo to kažem malo glasnije, i ja neke stvari jednostavno želim rasčistiti, a ne se pravit mutava... i onda ispadne da se ja naljutim na svaku sitnicu, ali ne ja samo želim pokazati da meni to smeta da bi izbjegli daljne konflikte

oko tog se ne prepirem i svađam s darlingom, a jos manje sam s ub (: s)

kolega Špiljski čoviče, ja se uopće s tobom ne svađam. ti si se svađao s Hrvatskim morem.

bez namjere da se svađam s tobom, živio, acivi

Evo, već dva dana se svađam sa šefom, dok drugi šute. i za divno čudo, još nisam dobila otkaz.

a kaj ja danas? a danas su mi ti dani u mjesecu, kemo-dani.ovak to izgleda. ja nju primim i dobro, taj dan sam umorna jer je jednostavno dosadno i naporno satima ležat i čekat da to iscuri u mene. onda idući dan sam malo ćuk ćuk, al to nitko ne zna. osjećam se ko da sam na nekom opijatu. sve mi je ravno s tim da se tri put u danu opako iznerviram zbog nečeg ili nekog.to naravno bude nešto totalno nebitno al meni tako dobro dođe malo prostačenja, pljuvanja i siktanja. e onda dva dana poslije, to je danas, najavljeni su mi bolovi po cijelom tijelu. al ja se cool ustanem i počnem hodat po stanu i mislim si.... a je, koji bolovi, ma nema šanse. pa me zabole prepone, recimo sad, al to me boli jer sam jučer dva put čučnula... piiii naravno da me ne boli od kemo. i tako to ide, svađam se znači ta tri-četiri dana s nekom gospođom koja ima glupo ime i sva mi je nekakva nesimpatična i nema šanse da ću otići s njom na kavu i skompat se. ja sam jednostavno pristojna i dozvoljavam da mi dođe u posjet i ne bojim je se al sam pet put jača od nje i zato, gospođo... mani me se i radi svoj poso.

Prva loša vijest je da sutra odlazim u svoj novi stan, počinje fax, a tamo neću imat internet... već par dana se svađam sa gazdaricom da priključi telefon, ali ona neće... tako da ćemo se čuti samo vikendima kad ja budem dolazila kući...

Imam veliki problem, stalno se svađam s mamom, a razlog su naravno, izlasci.

Svađam se sa bogom i životom i prkosim ravno naprijed.

Ili naprijmer kad mi netko kaže ZAŠTO SE SVAĐAŠ? ili ZAŠTO SE NE SVAĐAŠ? svejedno. ja se uvijek svađam sa ljudima do kojih mi je izuzetno stalo. i ne pada mi na pamet trošiti vrijeme na besmislene prepirke sa nekim plitkim osobama koji uopće toga nisu vrijedni. ljutim se na stvari koji mi podignu živac. npr. neki dan u latinici je bilo pitanje JESU LI PJESME MARKA PERKOVIĆA THOMPSONA NARODNJACI? i zaključila sam zajedno s mamom da tog čovjeka zaista netko treba naučiti pameti. latina. kakvo je to pitanje. nije da sam ja fan thompsona, ali glazba koju on radi nije ni približna narodnjacima. i kako je netko uopće može usporediti sa narodnom glabom. kad čujete ono sranje od cece (uz dužno poštovanje fanovima) i domoljubnu pjesmu, onda se očito vidi razlika. kažem, meni su neke thompsonove pjesme čak i pretjerane, pomalo i dosadne, al u svakom slučaju jedan domoljub ne zaslužuje da ga se usporedjuje sa dotičnom gospođicom cecuškom ili nekim tamo sejom bejom šta ja znam. i gdje je nestala ona tolerancija prema svijetu? stvarno, gdje su normalni ljudi? gdje je pravi?

Moj životni moto nije da se objašnjavam, svađam zbog sitnica, već da Sina dignem na noge, naučim ga poštovati druge i sebe.

Sve manje se svađam sa roditeljima (što je jako pozitivno), a i donekle sam više orijentirana na školu...

Želim (.) Useliti u svoju kuću i ne seliti se svako malo, već mi je malo dosta toga. (..) Da Bandić prestane probijat ulice na Maksimirsku, jer mi je već spojebo cijeli kvart. (...) Da se ne svađam s ljudima, to me previše iscrpljuje. (....) Da moje sestre postanu odgovornije. (.....) Da bar nekom pomognem da promijeni svoj život na bolje.

Svađam se, a ni sama ne znam s kim.

Pa se stalno svađam s istima.

Vječito se svađam s ljudima koji tvrde da je sve dobar marketing, taj prokleti klišej koji je u mnogočemu i točan, ali uvijek tvrdim da je uz taj marketing potrebna i dobra pjesma.

Ali, ja se bavim svojom djecom, razgovaram s njima, igram se, svađam, prepirem, učim ih, vodim ih sa sobom svuda, posvećujem im vrijeme, puno vremena...

Imam MAJSTORA Ivana i on mi je dovoljan za sagovornika, čovjek ima znanje o gajbu i preče je sad doznati to njegovo znanje nego da se svađam sa bilo kim.

Bila sam još pospana, pa nisam htjela da se svađam, a i barba Brko me ubrzo izvjestio da se ovaj prvi put oprašta, ali drugi put neće.

Ja puknem i svađam se i vičem da će on upropastiti mene jer me hvata depresija i prestajem voljeti osobu koju nije briga što me tako muči i iscrpljuje.

ozrene, Je se ne svađam, ali nema potrebe da me potičeš, a ne moraš to niti drugima raditi hej, diskuiramo, ništa više.

Smetam li drugima koji se mole; molim li skupa s njima; odijevam li se dolično kad ulazim u crkvu? 3. Jesam li uzalud spominjao Božje Ime, psovao, krivo se zakleo, obećao nešto a nisam izvršio? 4. Pokazujem li svojim roditeljima da ih volim; poštujem li ih dovoljno; slušam; jesam li drzak i bezobrazan prema njima; trudim li se da im pomognem; svađam li se s njima?

Onda ide razgovor u smjeru, ako ima kakva kazna po sindikalnoj cijeni, ja se ne svađam na cesti, to je priglupo i primitivno -.

Kao nekakav ponos, inat, snaga karaktera... što li.. nešto što isfuravam da imam.. a nemam.. odavno.. i znam da nemam.. onda se svađam sama sa sobom... jedan dio mene je nedvojbeno zao i ubija u pojam onaj drugi dio, koji je nešto bolji i koji se kao nešto grči i znoji da postupi ispravno.. što god to bilo..

Slažem se s kolegom dabrovim_mladunčetom, ali napominjem da je scena zero elevation full spread phaser fire zakon: D... ali tko sam ja da se svađam sa dabrovima: D

Puše, ali ne bura, nego obični dnevni vjetar koji kao i u nas vrti za suncem. Je, ali i ja sam jučer skoro otpuhnut s mosta kad sam prelazio na stazu svađam se malo po jedriličarsku s veslačem Čulinom. Nije to ništa i ne moramo se toga plašiti, koliko ovih vlastitih gluposti, da nismo u stanju organizirati veslačima i dvojici trenera normalne uvjete za rad.

- Više vremena razmišljam o roditeljstvu; promjene na bolje u komunikaciji s djetetom; šteta da roditelji ne znaju ili ne žele znati za tu školu; postala sam asertivna, lakše rješavam sukobe; smirenije reagiram; moje reakcije kad sam ljuta su primjerenije; ne svađam se odmah, nastojim razgovarati...

I vjerojatno ću na kraju iz godine u godinu tako, izabrati liniju manjeg otpora, a to znači: umjesto da se natežem s njima i svađam s njihovim roditeljima, posvađati se samo sam sa sobom i sa svojim uvjerenjima te ih, protivno toj istini mi poznatoj, pripustiti na krizmu.

Ne svađam se ja, branio se Rem.

I ne svađam se i ne vrijeđam...