Tako sam, između kupanjâ, s puno erosa uživajući u suncu, moru, vjetru i životu, oslonjen o zid ruševne zgrade u kojoj su možda isljeđivali zatočenike, u kojoj je možda netko i ubijen, povremeno kontemplirao o smrti, o smrti koja (mi) je posve bliska i posve neshvatljiva. I sam zbunjujući pa čak i vrtoglavi značaj smrti jednako je proturječan: s jedne strane, smrt je misterij metaempirijskih, to jest beskonačnih dimenzija, odnosno posve bezdimenzionalni misterij, a s druge strane uobičajen događaj koji se zbiva u iskustvu, a ponekad i pred našim očima. Nije mi strano razmišljanje o konačnosti (moga) života usred uživanja u istom; ne na neki morbidan način, više u smislu intenziviranja svijesti da sada i ovdje jesam živ (i da relativno skoro to više neću biti), više u smislu potenciranja vrijednosti i važnosti svakog tog prolaznog sada i ovdje, mojega i svačijega.