U devetome desetljeću života Vaništa se, zahvaljujući svome slikarskom i književnom djelu, predstavlja kao jedan od posljednjih aktivnih velikih majstora moderne tradicije, kao što su bili njegovi uzori, poticatelji, učitelji, poznanici ili prijatelji Morandi, Carrà, Sironi, Braque, Derain, Balthus, Giacometti ili pak Račić, Tartaglia, Babić, Šimunović, Mušič. (...) Dok ga slikarsko i književno djelo, ma kako da su izvorni, kontekstualiziraju u europsku i našu tradiciju moderne, postoji i onaj drugi Vaništa: rezignirani skeptik koji, s jedne strane dodiruje dno egzistencije (Večernje očajanje, 1954; Krleža na bolesničkoj postelji, 1981) i, možda, bolesno uživa u njemu, a s druge pak strane svoju inteligenciju aktivno stavlja u službu apsurda, odsutnog života " i praznine Zena " - bio je to Vaništa Gorgone, Postgorgone. ", zapisao je, uz ostalo, Igor Zidić u katalogu izložbe.