Nemam zlih namera; stvaram od smirenosti u seizi priliku da potisnem....

Pomozite mi svojim iskrenim komentarima kako da sve vezano uz njega potisnem u sebi, da krenem dalje, da imam osmijeh na licu.

Koliko god ja željela da te potisnem negdje daleko iz srca i razuma tijelo mi se buni.

Doduše, malo, ne previše, plaši me rastuće brdo na jugoistoku grada, Jakuševac, koje onda potisnem u primozak i pravim se da ne postoji.

Vrijeme, vidar i varalica, natjeralo me da te potisnem u neke prikrajke sjećanja.

Želio bih te kao stari, tifusni partizan prenjeti preko opasna brzaca, ali ne mogu, mala, slab sam, bježi, osjećam ga, dolazi, nadire (Poput okašnjela svrša) IZGNANIK 07.12.2006. 23:07... prijatelji hrvatsko-srpski, pushim crack danas beznadezno pokushavajuci da potisnem ceznju za beskonachnoscu, krsheci se o ambis neuzvracene ljubavi, buljeci u nedogled ugla koji spaja plafon sa zidovima sobe,... 5 - cornered room dupke puna meni nepoznatim i usplahirenim strancima - dobrovoljnih izgnanika meni nalik. kada ono i ovde, na markizevoj " strani ", sve kljucha od spo-razuma ljubavi, sperme i nus-produkta. upravo ono shto me goni anesteziji. toliko, prijatelji moji. ostajte mi zdravo

Sretna sam kada te sanjam kada te susretnem, kada primjetim sjaj u tvojim očima i jednostavno odustajem od borbe sa sobom da te potisnem duboko da tražim i nađem nešto drugo.

Ispred mene prva jutarnja kavica Opet sam u razmišljanjima Dogodilo se na današnji dan I baš me opet jače boli Zašto je opet prisutno sve Zašto malo ne potisnem Zašto ovaj 13. ne doživljavam kao običan dan Misli lutaju.. pitanja sto.. kako.. zašto Kava mi nosnice draška, ali ne pijem Kao da nisam tu.. tamo sam Između borova, u spoju cvijeća i hladnog mramora Pokušam dokučit ali ne ide Palim svijeću i promatram plamen njen Miran je ne treperi Kao da mi poruku šalje.. kao da čujem glas Budi mirna Seki i kreni dalje Moraš nije to teško.. Ti imaš zašto Ti to možeš.. Ja nisam mogao.. Pij tu kavu Kava niz grlo klizi Suza ju niz obraz prati E kad bi bar mogao da mi se na tren vrati Oprostite mi dragi moji Ako su blogovi naši dnevnici Onda mi oprostite za trenutak ovaj Pogled se sjaji ali i bistri.. Vraćam se u javu Osluškujem cvrčci pjevaju rano Opet će biti vruć dan Grane masline su neobično mirne Moram i ja.. Smirujem se Suze brišem.. Imaš pravo brate Počivaj u miru, a Seki svoj dan nastavlja

Poznat i kao majstor ignoriranja i aktivni štovatelj " if you ignore it, it will go away " metode, njegov jedini zahtjev je bio da pred njim nisam u kurcu zbog toga, da njega ne zamaram takvim razgovorima i da uvijek budem super volje, tj da i sama potisnem što god me mučilo i svi sretni i veseli... not

Nije nered, u stvari, i nije mi to pospremanje tako nužno, iako, uvijek nekako lakše dišem nakon što se riješim dijela balasta, nakon što stvari posložim nekim redom, izdvojim bitno, potisnem otraga nebitno, najnebitnije odbacim, sa svega otresem prašinu, operem, očistim... kao da je zrak nakon toga (u meni) lakši.

Nekad je poruka tako dobro sroèena da mi se odsjeku noge, no nakon toga potisnem strah i prihvatim to kao nešto sasvim normalno.

Isprva sam pokušao da tu misao potisnem, ponavljajući u sebi rečenicu koju sam bio rekao svojoj devojci, ali u tome, nažalost, nisam uspeo.

Al ' ovog puta uz onu istu milinu osjećao sam i odvratnost, koja mi smetala, a i mamila me, da je svladam, da je nekamo potisnem, ugušim u sebi.

Prestala sam tiskati, ali je primalja i dalje čekala, nije sve izašlo, pa me zamolila da potisnem još malo.

Sama sebe moram, trebam natjerati da te ponovno duboko potisnem u sebi jer jedino tako ću se ponovno moći radovati svemu, moći ću se smijati od srca, zavoljeti nekoga tko me treba koga trebam ja jer svakome tko je sam teško je.

Taman kad potisnem sve ove idiotarije i nepravde, dogodi se nova koja se prilijepi starima i nemrem.... nemrem pregrmit nepravdu, ljudsku glupost, idiote i sve ostale poremećaje ličnosti i njihove uratke.

Ja sam Srbin, 88 godište nemam ništa protiv Hrvata, osim averzije, što mislim da je propaganda učinila kao kod vas, i ja se iskreno trudim da je potisnem jer znam da je nametnuta, medijima i zlim glasovima...

KOnačno sam došo na red, reko " Hello, good evening ", a on će šeretski " Haaaaj "... i potpiše on to ko pravi, kaže " thanx for your presence here ", a meni odma u glavi nešto kao " web presence ", al potisnem to brzo i reko " Thank you, it was honor to meet you " (nisam bio baš siguran da koristim prava glagolska vremena, al reko, ko ga jebe, ni on nema pojma), a on sav se nešto zbunio pa kaže " my, my... ", kao njemu je čast... reko jebemu Coelho, da je skuliraj, šta sad ti očeš reć? da je tebi čast što si mene upozno? pa mislim, fala, brate, al ja sam anonimus, a k tomu još i sirovina..

Idem korak po korak, dan po dan, potisnem crne misli, ali naravno, sad puno bolje razumijem svoju mamu.

... sama sebi da te potisnem ponovno duboko, daleko od svog srca, moram ponovno znati voljeti, ponovno se znati smijati jer moram živjeti.... sam si prestati postavljati pitanje gdje, jer sam svjesna da nisam pogriješila kada sam te prepustila njoj i sinu.

Na sreću, moja djevojčica mi je pomogla da što prije potisnem to ružno iskustvo i uživam samo u njoj i što manje mislim o porodu.

Do polovice potisnem tubu unutra i stisnem.

Već sljedećeg trenutka potisnem to razmišljanje, jer suština je u tome što jedino Večernji list ima ovakav blog pa si ovdje daju oduška mnogi, a ja pokupim čitateljsku ljutnju i na Večernjak i na druge medije, a bome i na političare.

Nisam ju tada prvi puta osjetila, bio je to osjećaj koji mi je bio vrlo dobro poznat i zbog kojeg sam koristila sve svoje moći i umijeća da ga zaobiđem, potisnem ili ugasim što prije.

Ispitujem sebe, suočavam se s nekim dijelovima svog karaktera koje zaboravim, potisnem, a u nekom trenutku oni na neki način neočekivano isplivaju na povr šinu.

I niš, imam za pisati, iskreno se brinem oko činjenice da ne učim ali jednostavno to nekako potisnem u najdublje kutke svijesti... no što su bliži rokovi sve se češće prisjetim..

I cijeli danas dan, koliko se god trudim da to potisnem, želudac se stego u čvor od svega toga što se danima gomilalo.

Onda potisnem sjećanja i odlutam naručiti se na pretragu, bezveznu gnjavažu.

Jednostavno sve potisnem u sebi, foliram da problem ne postoji, spotaknem se često o nj, ali ga samo šutnem nogom ustranu, i nastavim dalje, baš kao da ga ni vidjela nisam

Navečer kad sama legnem u krevet, milion misli mi se odvrti u glavi, bezbroj glasova, relacija, kombinacija, alternativa,, a ni jedna prava,,, i opet problem potisnem duboko u sebe, da zaspim