Mlaà i Srbi žive, uglavnom od naših penzija, a kad mi poumiremo, ne znamo od à ega à ¦ e dalje živjeti?

Već i samo čekanje da poumiremo opljačkani, jednako je odvratan zločin kao kad bi nas najprije poubijali i zatim opljačkali.

Žalosno je da nema više nešto lijepoga osjećajnoga u tom ljudskom stvorenju što je ovo došlo na ovaj svijet, mržnja, ubijanje, pljačkanje, jedan drugoga se bojimo, zašto, ako si čist-a nikom ništa nažao niste učinili, koga se imate bojati samo bolesnih umova, njih ima posvuda, ali mi ovdje ispod Učke, pitom kraj barem za sada, mi se ne bojimo nikoga, životari se, jer se mora. iako bi možda drugi htjeli da svi poumiremo, ali mi se nedamo iz inata, mene je život lijep prošetati lungomare, poćakulat, malo nekega srest izmijeniti pokoju tugu ili radost, sve je to u našem mentalnom sklopu