Ja pak ima m osjećaj da sam nesposobna tražiti svoje pravo, sve samo da nekom ne budem dosadna, da ne povrijedim.... bezveze.

Jedino pazim da kad pišem komentar da ne povrijedim baš osobu koja je savjet i tražila.

Ako mi se kojiput slučajno desi da nekog povrijedim, ja si to jednostavno ne mogu oprostiti.

I znenadio sam se jer smo čas ranije svi dobro jeli, ali sam prihvatio sendvič da je ne povrijedim odbijanjem i zahvalio misleći: " Što će mi to?

Što mu reći a da ga ne povrijedim?

Uopće ne znam kako da ti to kažem, ne znam ni koje bi riječi koristila, da te što manje povrijedim i da me ti možda bolje razumiješ u svemu tome.

A tebe (kao i sve druge) molim da shvatiš da nikad ne govorim zlonamjerno niti s željom da povrijedim.

Ja sama sam svjesna da blebnem koješta ne misleći i tako povrijedim osobu do koje mi je stalo

U vezi sam s momkom vie od godinu dana, i toliko i zivimo skupa, svi su bili protiv nase veze, moji su meni branili a njemu njegovi, dosta smo daleko bili udaljeni, borili smo se protiv svih da bi bili skupa, na kraju me zvao k sebi u Zg da zivimo skupa, jer nam je to jedino bilo rijesenje.Patili smo dosta jendo za drugim, ovo mi je prva ozbiljna veza i najduza a tako i njemu.Ja sam napustila sve svoje, i dosla tu gdje nikog nemam, nit poznajem, ni dan danas nemam prijatlejicu: (Puno toga smo prosli skupa, i puno s evolimo, al ja postajem ocajna i pocinjem luditi, i pucati... Postala sma ljubomorna iako nemam povoda za to.Otkad sma tu dosla stalno sam u kuci, nemam prijateljice, samo radim, i on mi je u glavu, on je prestao izlazit zbog mene d anebih ostajala sama doma, a on se provodio.Nemam s kim ni popricat ni nista, i to me izludjuje, ja pucam psihicki, i zao mi je njega... U zadnje vrijeme non stop ga napadam, bojim se da kad treba otic negdje van na pice da c eupoznat neku curu i mene ostavit, a najvose se bojim da ako izadje van negdje i napije se da ce me prevarit, oboje mastamo o buducnosti, i slazemo se lijepo sve dok ja ne pobudalim i ne pocmem ga napadati.Kad se posvadjamo puno ga povrijedim, on pocme plakati, sve i svast amu kazem a najvise odi drugoj curi, ako nisi sretan samnom nadji si drugu, sta cu ti ja u zivotu itd itd... ti mene ne volis bla bla bla... I mnogo toga jos... Psihicki mislim da sam pocela pucat, volila bih da sam opustenija, al neznam kako da se smirim, nikad mi nije dao povoda za ljubomoru, naprotiv, bori se za mene kao sto nikad niko nije.... Zao mi ga je d aga gledam kako prakticno nigdje nesmije izac van da se mi nebi svajdali i da ga ja nebih napadala.Volm ga puno, i sve bih dala za njega, al bojimse te jebene prevare pogotovo ako se napije, i da ce unistiti sve sto imamo lijepo i da ce nam doc kraj jer nijedno nebi nikad oprostili prevaru... Molim vas pomozite mi, jer nemam kome da se obratim: (:

Ja znam da mi ne bi oprostio i da bi nam to znacio kraj.Vise se brinem zbog toga da ga ne povrijedim, nego da me ostavi.

" Pobjegla " sam na vrijeme da ga ne povrijedim, ostavivši mu neka svoja mišljenja, stavove i životna iskustva koja su mu, nadam se, puno pomogla kada je samostalno krenuo u svoj život...

Ova vlada se svakim danom sve više otkriva kao ono što stvarno jest: neću reći što da ne povrijedim nježne uši (oči) njezinih obožavatelja.

Ne daj mi da ja druge povrijedim, udijeli mi milost da ja oprostim onima koji su mene povrijedili i da prošlost zaboravim.

Ako mi se netko nasmije ja mu uzvratim osmjehom, ako me netko hoće zagrliti ja mu uzvratim ali isto tako ako me netko napada ja odgovaram defanzivnim napadom ne u svrhu da ga fizički nadvladam I povrijedim nego da se spriječi daljnje širenje nasilja.

Da ne povrijedim žive, ali i mrtve.

Bojite li se eventualnih posljedica? Uvijek pišem o svojim osjećajima, a ne s namjerom da nekoga povrijedim.

Ja nisam rodjena da gubim, nisam rodjena da budem povrijedjena, ali nisam rodjena ni da povrijedim.

možemo filozofirati sada do beskraja. ali evo i nekoliko konkretnih primjera iz vlastite kuharice: - prvo se izmrcvarim do beskraja - ondak malo povrijedim ljude koje najviše volim samo zato da bi mi dodali soli na ranu i ostavili me u " formi " (moj omiljeni hobi, ali kol ' ko znam, nisam jedina: D;) - nakon toga ako imam volje, cmizdrim - onda odem i izvučem knjige koje me privuku - sjednem i čitam te usput pišem - ako su oni s početka priče koje sam željela povrijediti još u stanju pričati sa mnom: D, potražim njihovo društvo (iako često u takvim trenucima tražimo samoću, nije dobro predugo provesti vrijeme sam sa sobom) - ironičan humor pomaže, ne bi vjerovali - ondak se bavim stvarima koje volim - pa pokušavam revidirati uz one koji mene vole gdje je zapelo? (jer, dve glave su uvijek pametnije od jedne;)) - kad sam već do tuda došla, stvari su krenule na bolje - i uvijek, uvijek si pred očima pokušavam održati misao da poslije kiše dolazi sunce, ali i poslije sunca kiša (kako god da otrcano zvuči, živa je istina - dovoljno da baciš pogled kroz prozor: D)

Ne pišem blog da povrijedim nekoga a ako netko se nađe povrijeđen žao mi je.

Kako mu reći da me nije zadovoljio a da ga pritom ne povrijedim? (Nikada nisam odglumila orgazam, dakle s jedne strane i zna da nisam svršila, a ne poduzima ništa.

Cijelo vrijeme tezila sam tome da ne povrijedim druge, da ne budem ja ta koja ce tudje srce da slomi jer znam kako to boli...

Ono kad ja nekog razočaram.. teško mi je kad povrijedim nekog ko mi nije ništa, a kamoli nekog bližnjeg. s tim se teško nosim.

pa tipkam i ja svoje, ne s ciljem da ikoga povrijedim ili uvrijedim, samo tako razmišljam... ne kažem ni da je to jedino točno jer svi mi u životnim situacijama nalazimo načine da posložimo stvari da si pomognemo, da nam bude lakše, bolje, zanimljivije... tvoja i moja istina i načini ne moraju biti ispravni onoj drugoj, jel:)

donese mi ju dan kasnije, u istoj vreći, samo savršenu posloženu (ja sam ju onako bezveze nagurala i zgužvala); jedino nije popeglana, ali to ću ionako ja jer od svih kućanskih poslova moj tata jedino nikad nije peglao. sad bih trebala reći da volim peglanje, al ne, ne volim ga. peglam od svoje 14 godine i nisam pronašla ništa zabavno ili nadahnjujuće u tome u proteklih 9 godina. radim to jer moram i jer mrzim kad mi je odjeća izgužvana. nema nikakvog inspirativnog govora iza toga, žao mi je. općenito, užasno je malo stvari u mom životu u kojima stvarno uživam. čak i neobaveznu interakciju s ljudima često doživljavam kao teret; ali ipak odem na jebenu kavu jer znam da moram i jer sam svjesna da moju potrebu za izolacijom malotko može razumijeti. (opet, nekad nestanem na par tjedana ili mjeseci pa povrijedim neke ljude i žao mi je)

Nemam nikakvu intuiciju, neki predosjecaj nemam apsolutno nista i.. tek kada povrijedim nekog, postanem svjesna svega toga i znam da sam to ja uradila.

I kad god te povrijedim, nakon umiranja, oživjet ću.

Nisam želio komentirati pjesme ili ih analizirati da nekoga nenamjerno ne povrijedim ili da mu nanesem bol, smatrajući kako je to ipak amaterska poezija i ljudi jednostavno pišu onako kako osječaju, kako znaju i umiju.

Jer ako se idem svadit s ciljem da ga zaista i uvrijedim i povrijedim, onda ga ne volim.

Ja svojoj redakciji, u kojoj sam se penjala i padala uvijek pazeći da nikoga namjerno ne povrijedim za naš Dan, umjesto birokratskih standarda od srca želim puno, puno dobrih novinara, dobrih ljudi kakav je bio i prethodnik novoga glavnog urednika Goran Kukić, jer samo je to jamstvo, dragi čitatelji, da ćete i ubuduće u svojim novinama imati što čitati... I što bi rekao Ivan Starčević (otkrit ću vam tajnu, on je dobar, samo ima ulogu zločestoga), opraštajući se od mene telefonski: »Bilo je kratko i slatko.« I meni je, poštovani čitatelji, dragi moji prijatelji, ovih trideset s vama bilo i kratko i slatko, bez obzira na to što ste me bez milosti svakodnevno bacali u kontejner...

Roditelji si često postavljaju mnogobrojna pitanja vezana uz ovu temu primjerice: kako postaviti granice; čemu reći da, a čemu ne; kako izreći granice, a da ne povrijedim dijete; jesu li moje granice pravedene, stroge, razumne; što da radim kad ih dijete ne poštuje (popustiti, tumačiti, držati prodike, vikati, kazniti, tući)?