vecer svima. jednostavno nikako da se neki post izrodi. a tema kojekakvih uvijek i previse samo sto se uvijek nametnu kojekakvi problemcici koji i nisu prijeko ' zivco-oduzimaci ' vec one male svakodnevne stvari koje te rastezu i povlace te odvlace od pisanja. aaaaaaaaaaaaa vec sam i sama sebi dosadna. najsmjesnija su mi ona fejk obecavanja koje dajemo sami sebi u stilu da cemo se u buducnosti popraviti (vrlo tesko), a dobro znamo da to nije tako. iako iskreno postoji onaj d zar u nama koji kaze ' ajde brate, trgne se malo '. ak nista, barem se uvijek smijem dok zelim nes rec ali to cesto povucem iz teksta jer hmm, realno gledajuci zar i vi apsolutno kazete sve na netu.? ima i jos jedan razlog zabusavanja u pisanju. taj da mi je komp u burazovoj sobi i uvijek kada krocim u njegovu rezidenciju laganim smijeskom na licu (vjerujte, nije to pretezito drag smjesak) me stjera iz sobe u stilu da sam dosadna vise s tim kompjuterom i da si ga nadem negdje drugdje. brate dragi, ali gdje?? najsladi mi je kad me ide wannabe vrijedat. te svađe su u biti bas slatke, onak djecje, hehe. zar moze svada bit slatka?? sad sam zbunjena. i like my burkija kolko god to ' nijekala ' (Boze, koja rijec) pozitivnoo u svemu je sta imam dosta planova za iducu godinu al prvo nek prestanu sve ove muke oko kraja skole i onda mozak na pasu (ko kaze da vec sad nije, hehe) i onda MOREEEEEEEEEEE. like it. danas smo dosli do teme da li vjerujemo u sudbinu. cesto bjezim od te teme. zasto? jer ne zelim da postoji. uvijek kad mi je nesto pred nosom i ja to vidim, ja jednostavno to ignoriram i pravim se da ne postoji. to rezultira samo tome da nanesem drugima bol, a jos vise sebi. trebate to vidjet. sad mi je bas smijesno, ali tada vjerujte, nije bilo. uvijek kad mi je lijepo, ignoriram to i kao da ne zelim da to tako bude. ovo se odnosi na odredene osobe suprotnog spola u ciju se pricu ne zelim dublje uvlaciti. srećom, zakljucila sam nesto vrlo vazno iz nje: takvo ponasanje nije dobro.