hladno je. sunce i vjetar. otvaram, zatvaram balkonska vrata. prolazi jedna kolona demonstranata. dobosi, sirene, trebam li ili ne izaci, pogledam ipak, ljudi na gmizecim kamionima, bijele majice. prolaze. tko su? sta zele? koja je parola? nisam saznala. par sati nakon nekakva druga buka, nekakve druge demonstrantske kolone. ovaj put ih samo cujem. slicna muzika. moraju se cuti. opet ne znam tko su i za sta se bore. motivi su neiscrpni. neko vrijeme se zabavljam odgonetajuci ih. subotom prolaze demonstranti. petkom navecer obicno roleri praceni biciklistima. nepregledna rijeka. auti strpljivo cekaju zadnjeg. pola sata, vise od pola sata, ljudi na kotacicima ispustaju oslobadajuce krikove. ja citam zenu bombu ivane sajko. imam samo isjecak na francuskom. onda prevodim pjesme, ne mogu stati. pocela sam s onim jednostavnim, a zadnja me unistila. onda sam stala. umjetnost ce nas spasiti, citat. warhol je rekao da ce umjetnost 21. stoljeca zamijeniti tehnologija i pornografija. zamjena izvrsena. ja mislim da cemo opet jednom plakati citajuci werthera.