Pa ipak, kako je u njegovoj strogoj kući vladalo pravilo da se jede samo ono što se uzgoji u vrtu ili ulovi u moru, osim kruha koji se kupovao u Milni, te vina i janjećeg mesa koje je mijenjao za ribu s jednim od posljednjih bračkih pastira, gorostasnim Celestinom, usred ljeta odjevenog u ovčji kožuh, kao da je izašao iz Hektorovićeva Ribanja ili nekog još starijeg grčkog mita, moj prastric Veljko Alačević morao je pojesti i te mrske barbune, na veliko veselje i pritajeno zadovoljstvo tete Ilke što je stari tvrdoglavac tako često bio kažnjavan zakonima i običajima koje je sam propisao i nametnuo svima koji su ga posjećivali.