Kada se samo prisjetimo da je Lisinski, kao jedan od najbolje obrazovnih hrvatskih glazbenika tog vremena, vrativši se u zagrebačku sredinu bio« osuđen »da vrši dužnost« besplatnog nadzornika učiona »u tadašnjem Musikvereinu, i da kasnije, usprkos velikih napora i želje, iako se dokazao kao sposoban organizator i dirigent, nije uspio pronaći« kruh svoj svagdašnji »u glazbi nego se morao vratiti svojem pravničkom, zapravo službeničkom poslu, da se, prema svom važnom biografu Kuhaču citiram:« radeći u nezagrijanoj uredskoj prostoriji jako prehladio, pa najprije dobio groznicu, a onda vodenu bolest »koja ga je koštala života, kad uzmemo u obzir da mu je iako je 1846. nakon izvedbe« Ljubavi i zlobe »slavljen u svim tadašnjim javnim glasilima na pokop 1854. došla doslovno tek nekolicina ljudi, dobivamo na uvid tek par karika u lancu tragičnih događaja iz njegova života.