lesson of the day je nauciti pustiti ljude da posloze rastepene komadice umjesto da to radim sama - gledanjem stvari preblizu gubis dobar dio slike, a stvarno sam prilicno kratkovidna pa se radi o ' gledanju jako blizu ' - ili barem, pustiti ih da pomognu jer ko dobar mali control freak ne mogu ostati sa strane i pustiti druge da obave posao. besides, volim se osjecati korisno makar, sad kad gledam (al necu to priznati na glas, necu necu), radim vise stete nego koristi kad krenem prckati po kockicama.. i ruku na srce, jos je tu poprilicna kolicina straha zbog koje panicno grabim tudje ruke prije nego sto me dotaknu - makar su zeljele samo zagrliti, iskustvo je pokret protumacilo kao moguci udarac - a tih je itekako bilo. konflikt mentalno i emotivno, jer boli ovo sada poistovjetiti s onim sto je bilo, kad nije isto, al ne mozes ne vuci paralele. besides, sporo rjesavanje stvari nikad nije bio moj nacin kako se nesto obavljalo - zato ne volim sporu voznju, pletenje, heklanje i zasto su mi slike spackane (nije mi se dalo cekati da se dio osusi) - a promjena mindseta i razbijanje krivih fiksacija, slika i emocija krivo usmjerenih je proces koji traje. i makar nitko ne ocekuje brza rjesenja (osim mene koji put, sto je vjerojatno dio problema) frustrira me klimavost svakodnevice i vracanje na staro - taman kad mi opuste stisak oko nazubljene ograde koja mi dere kožu s dlanova trenutak neopreza u kojem se dogodi nesto i panicna reakcija je zgrabiti ono poznato zaboravljajuci da se bas od toga zelim maknuti - razocarana samom sobom jer ispadne da im je sav trud i ulozene emocije bio uzaludan.. a stvari su se ipak toliko promijenile