Priča o pretvorbi i privatizaciji (PP) vuče više zabuna i nezgoda: 1. najveća je nezgoda precepcija da su kroz to devedestih uzete/otete skoro sve vrijednosti, a otimačina društvenih stanova i dodatnog s time neodvojivo povezanog i još većeg u vrijednosti 3 x PP i više; isisavanje protoka novca i zamjena 10 x PP i više; esktrakamtarenjem i raznim derivatima toga 10 x PP i više; subvencijama, spašavanjima, mnopolima, korupcijom.. 10 x PP i više itd.; 2. u doba nakon 2000. g., kada je trebalo to malo srediti i kada su kreditni uvjeti počeli biti povoljniji, to se je radilo još revijalnije, npr. za 0 kuna obnovljeni najbolji hotel (Excelsior) i još nešto milijuna uz to kao Linić, glavne tvrtke pune novca za sitniš (Pliva, INA) a da nije državna obveza, tako da se ne može raditi o Račanovom ustezanju i tsrahu oko PP, nego neočekivano tečno i lako, kao Sloveniji dio mora...; 3. PP je zvanično krenula još dok je bio socijalizam, Markovićevim zakonom, i u Hrvatskoj je to nabrže išlo, Čačić je privatizirao odmah sa bar 50 miljuna DEM državnog novca i logično nije izveo što treba, dao Elanu i drugima dobar dio i tako bio jako usšješna u socijalizmu: A nezvanično je PP vršena i nasilno tekla od 1941. g., a od 1945. g. naročito intenzvino, ak ne vejrujete najbolje je bacite oko na zagrebačka brda gdje drugovi i danas uživaju u otetim vilama, zatim na filijale i megabiznise vani, rezdiencije...; 4. u sustavu samo upravljanja imamo dodatne tihe a krupne pojave PP, koje ponekad idu u jakim valomima kao sedamdesetih kada velika količina mase PP očarava i malo šire mase (" jesu krali ali su i nama dali "), praktički sličan juriš 1990. - 1991. g., zadnjih godina, naročito Zagreb ali i svuda; 5. unutar same PP devedesetih se ne dešava jedno nego besprizorne neujednačenosti, od toga da su neki časni ljudi pa i izvana, dali novce i nadrljali preko uspješnih primjera (npr.