Pred Bogom se možemo nalaziti u raznim stavovima: stajanje (osnovni stav u bogoslužju, stav slobodnog djeteta Božjega, kojega je Krist oslobodio, zato on stoji pred Gospodinom bez ponižavajućeg straha, dostojanstveno); klečanje (pred Božjim veličanstvom čovjek se osjeća malen i sićušan, zato se preda nj baca na tlo ili pada na koljena; znak je i čovjekove krhkosti i na grijeh sklone naravi te izražaj klanjanja i štovanja Božje veličine); prostracija (znak strahopoštovanja pred Bogom, potpunog poniženja, predanja: Veliki petak, ređenje, redovničko zavjetovanje); sjedenje (označuje onoga koji sluša i onoga koji poučava, učenici do Isusovih nogu; u evanđeljima često piše da Isus sjede), Bogu se klanjamo, prigibamo koljena, činimo naklon glavom (time ga priznajemo stvoriteljem, svemogućim, moćnim, gospodarom), slavimo ga, (iskazujemo mu svoje poštovanje, ljubav..), zahvaljujemo mu (za darove i dobročinstva, a svako je bogoslužje zahvala pred Bogom i svaka prošnja je zahvalno priznavanje njegove moći i dobrote; u svakom bogoslužju treba biti mjesta i za glasnu zahvalu ali za zahvalno razmišljanje osobno i zajedničko), molimo mu se (u raznim potrebama i nevoljama života, tražimo njegovu pomoć), pjevamo mu pjesme, himne, hvalospjeve (ushićeni i radosni zbog njegova prijateljstva i ljubavi)