a tako je još otkad sam dite bio. možda jer sam učio od najboljih. sve ovo me podsjetilo na vrime otprije petnaestak i više godina kad smo u toplim večernjim satima seka, rođak, rodica i ja igrali žmire, skrivača, kukala ili kako se već sve ne zove. igrali smo, naravno, muški protiv ženskih i to na način da se najprije nas dvoje skrivamo pa nas one obje traže pa obrnuto. malo izmjenjena pravila, ali nama su bila dobra. kako su bile starije par godina od nas, a mi mulci od 7 - 8 godina, uvik bi nas našle u tren oka, a mi smo njih tražili satima. i jednu večer moj rođo, godinu dana stariji od mene, zadišpeti se i kaže " ma neće oni mene naći ". ja ga gledam, on otvori kantu za smeće, uđe u nju i spusti poklopac. ja sam u tom trenutku bio tužan što nije bila još koja kanta da uđem, nego sam se pope na stablo poviše kante da ga pazim. i prođe pet minuta kad mene nađoše, ali nikako naći rođaka. i sve su pretražili. i taman da će se predati, kihnu moj rođo u kanti i kanta se sruši, otvori se poklopac i on ispadne sav garav iz kante. bili smo tužni što nije još malo izdrža, dok se nisu predale, a one umrle od smiha. odmah su išle svima pričati di se rođo sakrio. i opet su se svi smijali, a on je samo htio jednom, napokon, pobijediti.