Održao je tri sinode u opatiji sv. Albana, prvu u listopadu 847. godine, drugu u listopadu 848. gdje je osuđena teorija o predestinaciji koju je zastupao Gottschalk od Orbaisa, te treću 852. godine.

Roman o Svjetlu i Tami, Životu i Smrti, Dobru i Zlu, predestinaciji i slobodnoj volji, krivnji i odgovornosti, Bogu i čovjeku.

Inače, kad smo već kod kalvinizma, kažu da je velik broj samoubojstava među Mađarima, osim zbog jednoličnog pejzaža, dosta povezan i s pesimističnim kalvinističkim učenjem o predestinaciji.

No, to ga vodi natrag u učenje o predestinaciji i fatalizam.

I koliko nam se god č inilo da je Macbeth drama o predestinaciji, o metafizi č kom poretku stvari, o kažnjavanju demona, o tiraniji i njezinoj detronizaciji, ona to nije.

S druge strane, teorija o predestinaciji post praevisamerita, koju su zastupali većina molinista i sv. Franjo Saleški, kaže da Bog, po svom srednjem znanju (scientiamedia) zna ili vidi kako će čovjek reagirati na razne vrste Njegove milosti, pa u svjetlu tog znanja izabire slobodno milosti koje će dodijeliti čovjeku.

Molina nastoji očuvati čovjekovu slobodu razlikujući učenje o Božjem znanju od učenja o predestinaciji: iz toga što Bog zna ne smijemo zaključiti da je sve već unaprijed odlučeno te da nema mjesta za slobodu.

Poznat je naime Calvinov nauk o predestinaciji i re-probaciji.

Prije nekoliko godina objavljeno je izdanje prijevoda najvažnijih ranosrednjovjekovnih tekstova o predestinaciji na engleski jezik.

Ostali autori tekstova o predestinaciji zastupljeni u ovom izdanju su Hraban Maur, Hinkmar iz Reimsa, Amolo iz Lyona i Flor iz Lyona.

To je samo jedan od sličnih tekstova sv. Pavla koji je Lutheru, i kasnije Calvinu, bio temelj za nauk o predestinaciji ili predodređenju, prema kojem je čovjeku sudbina unaprijed određena: jednima je Bog namijenio spasenje dok su drugi iz njega isključeni.

Učenje o predestinaciji nailazi na problem: kako očuvati Božju neuvjetovanost i čovjekovu slobodu.

Ovako ili onako, sasvim je jasno da ni priča o Edipu ne potiče na rodoskrvnuće, nego joj je temeljna odrednica pitanje identiteta (da Edip nije po svaku cijenu želio saznati TKO JE ON, sve bi bilo u redu, jer genetika se očito nije pokazala problematičnom kad su imali četvero fizički i mentalno potpuno zdrave djece), pitanje može li se izbjeći volja i usud bogova (pa bi bilo zgodinje da raspravljamo uklapa li se helenska baština u Kalvinove teze o predestinaciji ili je KC ipak u pravu sa svojom slobodnom voljom). Sedmorica protiv Tebe i Antigona također promatraju odnos prema domovini, državnim i božanskim zakonima, te što je tu primarno kako je očito da je Antigona junakinja ispada da se Sofokla može tumačiti i kao zagovornika teokratskog uređenja.

Nauk o predestinaciji postavlja jedan teži problem: kako da se uskladi nauk o predesti naciji, koji ide za tim da Božju aposlutnost očuva neokrnjenom, s naukom o nedodirivoj čovjekovoj slobodi koji jamči dostojanstvo čovjeka kao moralnoga i odgovornoga autora svoje sudbine?

Subrat ga je u inkviziciji optužio, da u propovijedima iznosi protestansko učenje, tj. da u svojim propovijedima niječe slobodnu volju, podupire učenje o predestinaciji, beskorisnosti dobrih djela, niječe postojanje čistilišta, vrijednost sv. mise i sakramentalnog oprosta.

Kada govorimo o predestinaciji - predodređenju valja nam predhodno definirati sam pojam o kojem govorimo.

Također se ne radi o destinaciji već o predestinaciji, tj. odredbi koja je usvojena od Boga po savjetu vlastite volje i prije nego što smo rođeni.

S druge strane, prijevod tekstova o predestinaciji predstavlja vrlo koristan uvid u teološka gibanja u 9. stoljeću.

A kad u sve napisano ubacimo temelj vjerovanja da se uopće mi ni ne možemo spasiti djelima nego Krist spašava, plus protestantko učenje da spašava samo i isklkučivo milost, pa kalvinističko o predestinaciji, oh gdje bi nam bio kraj.

Molina je sebi postavio kao glavni cilj očuvanje čovjekove neokrnjene slobode te je zato oštro razlikovao nauk o Božjemu znanju od onoga o predestinaciji.

Kao i u pitanju milosne pomoći, katoličko učenje o predestinaciji leži negdje u sredini između dva krivovjerna učenja, prvog koji razlog ili motiv Božje vječne odluke o predodređenju čovjeka na vječno blaženstvo vidi isključivo u čovjeku, njegovoj slobodnoj volji i naravnim dobrim djelima i drugog koji taj razlog ili motiv vidi isključivo u Bogu, posve isključujući slobodnu suradnju ljudske volje s Božjom milošću u dobivanju vječnog života.

Odluka o predestinaciji, kao čin Božjeg znanja i volje, jest nepromjenjiva.

Teorija o predestinaciji antepraevisamerita, koju su zastupali svi tomisti i neki molinisti (poput sv. Belarmina i Franciska Suareza), kaže da Bog od vječnosti, ne uzimajući u obzir čovjekova buduća nadnaravna zaslužna djela, određuje neke ljude za vječno blaženstvo, te im onda, u vremenu, dodijeli sve potrebne milosti koje će ih nepogrešivo dovesti do spasenja.

Blaženi papa Ivan Pavao II. je na dvije opće audijencije 1986. govorio o predestinaciji, i to u kontekstu vječnog poziva čovjeku da sudjeluje u Božjem životu.

U svojim je propovijedima, naime, u korizmi 1541. zastupao protestantski nauk o predodređenju (predestinaciji), nijekao je postojanje čistilišta i slobodne odluke te je smatrao da nas je Krist otkupio svojim zaslugama, pa su nepotrebna naša dobra djela.

Mnogi zamjeraju kalvinistima kako ih nauk o izboru i predestinaciji zapravo vodi u neposvećeni kršćanski život.

Domašaj djela pomirenja Potkrepljujući svoje gledište o predestinaciji pozivanjem na biblijske tekstove koji govore o tome da je Krist položio život za svoje ovce (Iv 10,1 - 15.26.27), za crkvu (Dj 20,28; Ef 5,25) ili za mnoge (Mk 10,45) i na izjave koje naizgled ograničavaju Kristovo posredovanje na učenike i one koje će oni zadobiti (Iv 17,9.20.24), neki su ustvrdili da je Kristovo pomirenje u svom planu ograničeno na one koji su stvarno spašeni, na odvojenu skupinu izabranu po Bogu.

" Misao vodilja mog života jest misao o čovjeku, njegovu licu, njegovoj stvaralačkoj predestinaciji. " (N.

Franaà ki benediktinac Gottschalk, progonjen zbog svoje teze o ' predestinaciji ', našao se je godine 853 na dvoru ' dalmatinskog kralja Terpimira ' i spomenuo je (u svom djelu " De Trina deitate ") svoje sudjelovanje u borbama izmeà u Trpimirove vojske s ostacima snaga Istoà nog (bizantinskog) Rimskog carstva zakukuljenog u nekoliko enklava uz našu obalu (poput europskih enklava u Indiji, Kini itd.).

U teologiji posebni naglasak stavlja se na dvije doktrinalne specifičnosti, a to je sakramentalnost Večere Gospodnje ili Euharistije u smislu mistične i duhovne nazočnosti Krista u činu, ali ne i elementima te biblijski nauk o predestinaciji ili predodređenju svetih za spasenje i vječni život s Bogom.