kad sam tek počela pisati blog, osječala sam takav entuzijazam, ne mogu vam to nikako opisati. bila sam nabrijana i euforična, jer sam u pisanju bloga prepoznala priliku da zagrabim iz sebe i ostavim bar nekakav trag, jer sam znala da ću biti neizrecivo sretna ako se makar samo jednoj osobi svidi moj blog, i ako bar netko ostavi komentar i proviri makar na sekundu u svjetlost i tminu koju istovremeno nosim u sebi. uvijek sam poprilično bila sklona psihoanalizi i filozofiranju, pa sam se na neki način nadala da će malo za promjenu, netko pokušati analizirati mene. i objavila sam par posteva koje do sad nikad nitko nije vidio, stvari koje sam pisala kad bi mi bilo teško. možda nemaju neku umjetničku vrijednost, i možda bi jednog dana i ja mogla napisati nešto dobro kad bi imala bar mrvicu više samopouzdanja i kad ne bih osjećala potrebu da se opravdavam za svaku pizdariju koju napravim.ali teško je vjerovati u sebe kad si pale sam na svijetu. blog se zvao ipak, ali mislim da ću promjeniti naslov u pale sam na svijetu eto... od danas, moj blog je ispoljavanje emocija, nada, aspiracija, snova i želja praznim močvarnim prostranstvima informatičkih nula i jedinica... živjeli binarni i heksadekadski sustavi, u masi čuči istinska samoća (ma nisam ja baš posve luda, ovo je sve poluozbiljno) što mogu, ja sam dramaturg.a život sam po sebi je uistinu predosadan za mene.