Svejedno, smatram da u toj raspravi ne treba oponentima unaprijed lijepiti etikete naivnih ili prefrigranih ljevičara, koji pod javnim medijima zamišljaju isključivo televiziju ili novine skrojene po vlastitoj ideološkoj mjeri: zanimljiv mi je, recimo, model tzv. public commissioninga britanskog teoretičara Dana Hinda, koji predviđa da građani glasaju o temama kojima bi se javni mediji trebali baviti i da tako sami odlučuju u kojem će smjeru ići javne financije, bez obzira na to koliko bi se taj izbor na kraju preklapao s mojim ideološkim pozicijama.