P nakon dvije godine soliranja.. nađem si nekog dovoljno vrijednog pažnje (nije bitan razlog soliranja)... ono već par izlazaka, ljubljenje u autu (ono dovoljno nam je godina da ne želimo prvi put u autu)... večera kod njega doma.... prekrasna tjestenina.. (hvala dragi što si se sjetio da ne napraviš krvavi ramstek; -)... onako zezanje, provokacije... čekamo tu preeeeeeeeeeekrasnu večeru da završi.... ono pređemo na kauč, opet ljubljenje, ispipavanje granica izdržljivosti (ako se tko pita, htjeli smo oboje već na vratima, ali ajde da ne bude prvi put baš tako)... i već smo skoro na.. do.. uz... zvoni mobitel..... grrrrrrrrrrrrrrrr... tko je sad u te sate.... bolnica... kolega... on pokušava doći do daha.... čujem u razgovoru da je ozbiljno.... gleda u mene... a što mogu... nisam toliko nerazumna (napaljena do nreazumnosti; -)... kažem idi ako moraš.... prolazi rukom kroz kosu, vidim nervozan je.. ipak oblači se... a što ću ja idem kući.... on uz oblačenje moli da ostanem, iako ne zna dokad će operacija trajati... možda i do jutra... kaže evo ostani molim te... ako treba prekopaj sve ormare... pričekaj me.... a tako je sladak..