Jedno sigurno znam, nikada mu nisam rekla da mi je unistio zivot, nikada mu nisam rekla da suti, da nije normalan, da zeli uvijek biti u pravu, nikada ga ne bih izdala, nikada se ne bih postidjela sto glasno prica na ulici (a tu je bio pravi sa forama...) nisam ga se postidjela ni kada je u brzini dosao po mene u skolu u radnom odjelu, prljav (bio je automehanicar), jer dosao je, nasao je vremena za mene, a radio je isto tako za mene... nikada nisam ni pokusala mijenjati njegove postupke, planove, nacin odgoja, jer on je bio moj tata isto je bilo i sa mamom... iako ljubav majke nisam osijetila kao sto sam od mnogih cula da to izgleda, ali ona je bila moja mama... ne opravdavam njene postupke odgoja, posebno onaj dio premlacivanja, ali ona je imala svoju ulogu u mom zivotu i puno sam od nje naucila... iako ih nema vise... vjerujte mi, tako bih nekada voljela popricati sa njima, pitati za savjet... jer jako je lijepo imati tatu i mamu... ne bih se ni danas usudila reci im nista grubo, jer oni su bili uz mene i to je sve sto nam treba...