Pasionska baština se zbog svog osebujnog profila nametnula kao jedinstvena manifestacija u Hrvatskoj koja živi svake godine usporedno sa životom liturgijskog korizmenog kalendara, u vremenu od Cvjetnice do Velikog četvrtka, prerastajući u fenomen koji nas uvijek iznova potiče na razmišljanje o vlastitim počecima, korijenima, grudi zemlje koja nas stvori, o izazitom, gotovo ljubomorno čuvanom bogatstvu različitosti, o zaboravljenim običajima, o zaboravljenoj glazbi, oživotvorujući na najbolji način misao Ivana Pavla II, kako stoji u iznimno inventivnu i kontemplativnu tekstu Pasionska baština njezino značenje i mjesto u hrvatskom društvu danas autora Čikeš-Milinović, da »vjera koja ne postaje kultura, vjera je koja se ne prihvaća u potpunosti, ne pretapa u cijelosti, ne živi vjerno«.