u zadnje vrijeme, kao posljedica neminovnog prolaska vremena koje sa sobom donosi ono što mi teško pada, a to je odrastanje, počinjem se mučiti nekim čudnim mislima... ma mislim da se sve u životu mora izjednačiti, nekako izlevelirati... ne možeš imati sve, ne možeš imati previše... čak i ljudi za koje mislimo da imaju puno, da imaju sve, ma nemaju, i njima nešto fali... uvijek ti nešto fali... nema univerzalne sreće... sreću ne donosi novac, zlato, skupi auti (koliko god mi težili tim glupostima)... prokletstvo čovjeka je da uvijek želi više... i nikad nije zadovoljan, koliko god imao... iako nas možda ta težnja i vodi prema stalnom napretku... ok, previše filozofije... tako nekako i ja stalno nastojim postizati više, međutim nekako se ipak pokušavam natjerati da uživam u trenutcima... u tom životu... u svakom onom danu, čak i kad je kišan i prohladan kao danas, dok čekam bus ili pješačim prema poslu, a vjetar mi trga kišobran... i što idem dalje, život mi nužno postaje kompliciraniji jer stalno se moraš dokazivati, a što se više dokazuješ to više obaveza i dobivaš... i možda ću se sutra sjedeći u nekom svom novom preskupom autu u onoj kaotičnoj dugoj koloni koja nas svakog jutra dočeka za dobro jutro, sa sjetom sjećati droncanja u zetovom busu ili tramvaju i pješačenja po kiši i vjetru... i sjetiti ću se kako mi je život nekad bio jednostavniji, možda mi se čak učini i puno ljepšim... i sad kad se sjetim faksa, koji je bio moja preokupacija do prije godinu i nešto sitno, ne razmišljam o teškim danima davljenja po onim nerazumljivim zadatcima... ili onom groznom osjećaju u želudcu prije usmenog ispita... ili objašnjavanja sa starcima nakon padova i onih bezveznih isprika " pa ali palo je 80 % ljudi "... so what... sjetim se svih onih lijepih dana, zajebancije sa frendovima, odlazaka na kavu u grad usred predavanja samo zato jer nas je puklo, svih onih prolumpanih noći pred radni dan i preteških pokušaja držanja glave uspravno na predavanjima jutro nakon toga... i onih subota i penjanja na sljeme za tjelesni, nakon što si došao doma u 5 h ujutro, pa loviš svako drvo koje ti je pri ruci: -)... sjetim se kava u NSB-u koje su znale trajati po 4 ili 5 sati, dok smo " kao učili ", a zapravo cijeli dan snimali komade... sve je to bilo tako super... bilo je i teško, ali je bilo prelijepo... ma, svaki životni period je lijep na svoj način, samo stvari dolaze na neki viši nivo i postaju kompliciranije... i često bude teško, ali kaj sad, život je kompliciran, nitko nam nije ni obećao drukčije, dok smo živi i zdravi, sve je ok, so Ladies and Gentleman, fasten your seat belts, we are ready to take off...